ULOGE:
János Derzsi (Ohlsdorfer),
Erika Bók (Ohlsdorferova kćer),
Mihály Kormos (Bernhard),
Mihály Ráday (narator)

SCENARIJ:
László Krasznahorkai,
Béla Tarr

FOTOGRAFIJA:
Fred Kelemen

GLAZBA:
Mihály Vig

MONTAŽA:
Ágnes Hranitzky

Sadržaj:

U talijanskom gradu Torinu 3. siječnja 1889. godine, njemački filozof Friedrich Nietzsche izlazeći iz kuće na adresi Via Carlo Alberto br. 6 primijeti da nedaleko od njega jedan kočijaš ima problema s tvrdoglavim konjem. Konj se odbija pomaknuti unatoč svim poticajima, zbog čega kočijaš naposljetku izgubi strpljenje te počne bičem udarati životinju. Na to Nietzsche pokuša zaustaviti nemilu scenu te jecajući zagrli konja oko vrata, da bi ga ubrzo njegov stanodavac odveo kući i polegao ga na krevet. Nakon dva dana nepomične šutnje Nietzsche će izgovoriti svoje posljednje riječi, a preostalih deset godina života proživjet će dementan i potpuno nijem, njegovan od majke i sestara. No što se za to vrijeme zbivalo s konjem? U jednom zabitom mađarskom selu žive otac i kći, pri čemu je otac tjelesno hendikepiran jer je slijep na jedno oko, a i jedna ruka mu je oduzeta. Oni posjeduju kobilu koja odbija hranu, a ne da se ni upregnuti. Dok napolju neprestano puše hladni vjetar koji raznosi prašinu, sve što otac i kći imaju za jelo su krumpiri. Kći svakodnevno odijeva oca, odlazi do bunara po vodu, kobili odnosi sijeno te skuha po dva oveća krumpira. Svaki dan im protječe identično, u istoj rutini, uz identične vremenske prilike i u istoj dubokoj bijedi.

Godine 2011. na Berlinskom filmskom festivalu ovjenčana Srebrnim medvjedom i nagradom Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI, iste godine godine nominirana za Europsku filmsku nagradu u kategorijama najbolje režije, fotografije i glazbe, te godinu kasnije na prestižnom Međunarodnom filmskom festivalu u Palm Springsu također ovjenčana nagradom FIPRESCI, iznimna egzistencijalna drama suscenarista i suredatelja Béle Tarra realizirana je prema scenariju glasovitog mađarskog književnika Lászla Krasznahorkaija. Polazeći od možda stvarnog, a moguće i apokrifnog događaja koji se odigrao 3. siječnja 1889. godine, Tarr se pita što se dogodilo s konjem kojeg je Nietzsche zagrlio, kao i s kočijašem i njegovom kćeri. I njihove možebitne sudbine elaborira na sebi svojstven beskompromisan način, s osloncem na naglašene religijske konotacije, uz uporabu dugih, statičnih i meditativnih kadrova kao i pseudodokumentarističkog prosedea, s praktičkim nepostojanjem naracije te uz naglašavanje socijalno realističnog konteksta i tjeskobne ugođajnosti, što je dodatno pojačano dojmljivom crno-bijelom fotografijom i dijaloškim minimalizmom. U svakom kadru Tarrova filma, koji je osim dva kratka prekida fokusiran na samo dva lika, ona invalidnog siromašnog seljaka i njegove kćeri, može se osjetiti nepodnošljivost i gotovo ubitačna rutina života negdje u mađarskoj pustari. A kad iziđu iz kakva-takva skloništa koje im pruža kuća, otac i kći bivaju izloženi nemilosrdnom djelovanju nevremena, vjetra i kiše kojima kao da ih kažnjava Bog. No budući da film dramaturški otvara epizoda s Nietzscheom, lako je zaključiti da i Tarr poput Nietzschea drži da je Bog mrtav i da je čovjekov svijet, makar bio isposnički reduciran i skroman, osuđen na propast. Uistinu, dok otac i kći često poput zombija bauljaju kroz svakodnevicu, njihov svijet se raspada, bunar presušuje a konj odbija hranu. U određenom smislu seljak i njegova kći prispodobivi su biblijskim likovima Adama i Eve, a njihova bijedna farma je svojevrsni pervertirani raj u obličju negostoljubive pustare. Također, budući da se filmska zbivanja protežu kroz šest dana postupne apokaliptične destrukcije, može se pretpostaviti da je Tarr cjelinu koncipirao kao biblijsku parabolu o konačnom božjem uništenju svijeta koje traje jednako kao i njegovo stvaranje.

c/b, 155'