SCENARIJ:
Ulrich Seidl

FOTOGRAFIJA:
Michael Glawogger,
Hans Selikovsky,
Peter Zeitlinger

MONTAŽA:
Michael Glawogger,
Christof Schertenleib

Sadržaj:

Ljudi u velikim gradovima kakav je Beč žive osamljeni i izolirani, razočarani međuljudskim odnosima i bez previše vjere u druge ljude. Takvim osamljenicima kućni ljubimci poput pasa, zečeva i nekih drugih životinja znače mnogo više no što bi vjerojatno trebali. Možda i ne samo trebali, nego i smjeli značiti. No odakle dolaze takva ljudska potreba za bezuvjetnom ljubavi četveronožnih stvorenja, kao i potreba za nadzorom nad tim odanim bićima? Ljude s takvim potrebama može se pronaći i među građanima Beča, od koji su neki dopustili ulazak kamera u svoje domove, te snimanje njih i njihovih ljubimaca. Dok nekima od njih psi služe kao objekti za ispoljavanje vlastitih frustracija, kao oni na koje se mogu izvikati pa čak ih i udariti nogom, drugima oni predstavljaju slamke spasa u sve hladnijem i otuđenijem svijetu, u tolikoj mjeri da psi ponekad i spavaju s njima u krevetu. U zgradama u predgrađima tisuće ljudi žive na malom prostoru, praktički vrata do vrata, no veliki broj njih će druženje s psima i ostalim ljubimcima pretpostaviti kontaktima s drugim ljudima.

Dokumentarni film Životinjska ljubav scenarista i redatelja Ulricha Seidla uistinu je mučna i opora, ali i vizualno fascinantna studija ljudske osamljenosti i očaja. Govoreći o ovom ostvarenju, za koje je glasoviti Werner Herzog rekao da mu je pružio izravan pogled u pakao neusporediv s bilo čim drugim, Seidl je naglasio da se u realizaciji vodio prilično radikalnom idejom. On je zamislio film u kojem muškarci i(li) žene sa svojim kućnim ljubimcima rade sve one stvari koje i inače rade parovi. Da razgovaraju, zajedno, jedu i maze se, da brinu jedni o drugima i jedni za druge, da spavaju u istim krevetima... Točnije, zamislio je film u potpunosti lišen bilo kakve komunikacije između ljudskih bića, u kojem je ta komunikacija zamijenjena onom između ljudi i životinja. U osmišljavanju scena i vizualnom oblikovanju cjeline autor je bio nadahnut platnima znamenitog nizozemskog slikara Hieronymusa Boscha, koncipirajući djelo preglednih kadrova i stiliziranih kompozicija, u kontekstu kojih nesreća suputnika pred kamerama u njihovim intimnim trenucima biva još intenzivnija. Pritom se ne skanjuje eksplicitnih prikaza nekih vrlo provokativnih i potencijalno uznemirujućih detalja, ponajviše oslikavajući osamljene i očajne ljude koji čame u sasvim ravnodušnom društvu. Zbog tih je detalja film stekao određenu negativnu reputaciju koja je razvidna i iz Herzogovih riječi, a zbog koje je u nekim državama čak bio i zabranjen.

boja, 106'