Nakon više od trideset godina u Zagrebu će se moći vidjeti filmovi slavne Sarajevske škole dokumentarnog filma. Bit će to kratki dokumentarni filmovi iz produkcije Sutjeska filma, snimljeni 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, u to vrijeme nevjerojatno uspješni na svjetskim festivalima, posebno na onom u Oberhausenu, da bi potom pali u zaborav, i prije sedam godina bili ponovo 'otkriveni' na senzacionalno primljenoj retrospektivi na istom festivalu. Danas nepostojeća producentska kuća Sutjeska film producirala je filmove tiše i osjetljivije od tada prevladavajućeg crnog vala, ali ne manje kritički angažirane, ironične i obojene crnim humorom. Prikazat će se 14 filmova u dva programa, svi s 35mm kopija, a filmove će predstaviti jedan od najznačajnijih redatelja škole - Vlatko Filipović.

Ovaj je program skraćena verzija onog koji je 2009. prikazan na festivalu u Oberhausenu (a potom i diljem Evrope - u Ljubljani, Sarajevu, Winterthuru, Solunu...), kojega su nakon intenzivnog istraživanja po bosanskim filmskim arhivima sastavili voditelj arhiva oberhauzenskog festivala Carsten Spicher i kustosica i umjetnička direktorica festivala GoEast u Wiesbadenu Gaby Babić, zahvaljujući kojima se program prikazuje.

Sutjeska film osnovan je 1960. s posebnom namjenom produkcije kratkih filmova. Nakon što se jugoslavenska dokumentarna produkcija u 50-ima još većinom bavila tekovinama revolucije i kultom Tita, u 60-ima skreće ka socijalnim temama, kroz istraživanje 'skrivene' strane jugoslavenskog društva. Sarajevska škola dokumentarnog filma (taj naziv je, kao i u slučaju Zagrebačke škole crtanog filma, estetska oznaka) proizašla je iz produkcije Sutjeska filma, kao i iz, u Sarajevu, vrlo žive scene filmske kritike okupljene oko časopisa Sineast.

Iako su u Sutjeska filmu djelovali neki autori povezani s crnim valom koji je oštro kritizirao tadašnje društvo (Bato Čengić, ali i Dušan Makavejev su neke od svojih dokumentaraca snimili u njihovoj produkciji), prevladavajući sentiment u filmovima Sarajevske dokumentarne škole onaj je empatije i solidarnosti s njihovim junacima.

Najviše to dolazi do izražaja u filmovima Vefika Hadžismajlovića, kao što su 'Dva zakona' (nagrađen na Oberhausenu 1969.), koji progovara o sudbini djevojčica u ruralnim dijelovima Bosne koje, iako ih zakon obvezuje da pohađaju školu, ostaju kući po želji roditelja, ili 'Na objedu', filmu o nostalgiji za članovima obitelji koji su bili primorani napustiti zemlju odlazeći 'trbuhom za kruhom'. Iako sentimentalni i melankolični, ti filmovi su i tiho optimistični. Mada ulaze u intimu svojih protagonista, istovremeno ostaju na potrebnoj distanci.

Drugi najvažniji autor škole Vlatko Filipović njegovao je eksperimentalniji izričaj, što se možda najviše vidi u sjajnom filmu 'Hop Jan', snimljenom u bračkim kamenolomima kraj Pučišća. Radi se o filmu koji slavi ljudski rad, snagu i umijeće, a u isto vrijeme je i komentar tadašnjeg društva. To je prvi film snimljen u bivšoj Jugoslaviji koji je uvršten u arhiv MOMA-e u New Yorku. U programu je još jedan Filipovićev film 'U zavjetrini vremena', koji prikazuje težak život u zabačenom selu Lukovac na vrhu Bjelašnice.

Možda najradikalniji predstavnik škole bio je Petar Ljubojev, doktor sociologije kulture, čiji filmovi obiluju deadpan humorom i spotovskom upotrebom glazbe, što podsjeća na radove koji su zajedno (ili odvojeno) „zakuhali“ Karpo Godina i Branko Vučićević. Tome u remek djelu 'Misija Ismeta Kozice', 'optimističkom slikovnom isječku' o pronalaženju radnica za rad u tvornici, pridonosi i glazba Mladena Vraneševića, člana kultne Laboratorije zvuka, koji je bio i jedan od stalnih Godininih suradnika.

'Činjenica je da su novinari svijeta naše filmove iz Sarajeva prozvali Sarajevskom školom dokumentarnog filma. Naša škola u Sarajevu je prvi put pokazala istinu o Bosni. Do ove generacije, kojoj srećom i ja pripadam, govorilo se samo o mašinama koje su nam falile, o javnim radovima, o partizanima, a mi smo počeli govoriti o selima iz kojih smo došli, dapače, o susjedima - da može živjeti susjed do susjeda, komšija do komšije, bez obzira na boju, vjeru, naciju, a to je potvrdilo i Sarajevo u ovom zadnjem ratu.' - Vlatko Filipović

'Možda bi se moglo reći da je Sarajevska dokumentaristička škola nalazila inspiraciju u oporostima životne zbilje, u surovostima okoliša i pejzaža u kojima ljudi nastoje da očuvaju svoju egzistenciju, u nekoj elementarnosti čovjekove borbe za opstanak... Period 'izgradnje zemlje', čini se, nigdje nije na prostorima tadašnje Jugoslavije u tolikoj mjeri otkrio 'sudare' tradicije sa idejama industrijalizacije i društvenog razvoja kao što je to bilo u Bosni i Hercegovini. Naravno, sličnih tematskih povoda bilo je i u drugim sredinama tadašnje zajedničke države, ali, desilo se, eto, da su filmski autori sarajevskog producentskog centra pokazali najviše osjetljivosti upravo prema takvoj tematici, o čemu svjedoče mnogi dokumentarci - ti uzbudljivi i autentični svjedoci drame društvenog preobražaja, pa i pobjede čovjeka nad silama prirode i socijalne zaostalosti.' - Vefik Hadžismajlović

Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, u suradnji s Javnom ustanovom Kinoteka Bosne i Hercegovine i Oberhausen Film Archiveom.

Filmovi su na 35 mm kopijama, ulaznica je 10 kuna, a za članove Filmskih programa ulaz slobodan.

19:00 Program 1 (86 minuta)
Fasade, Suad Mrkonjić, 1972., 8’
Stanarsko pravo lagumaša Safera, Petar Ljubojev, 1974., 12’
Hop Jan, Vlatko Filipović, 1967., 11’
Carski dan, Milutin Kosovac, 1968., 14’
Na objedu, Vefik Hadžismajlović, 1972., 9’
Penjači, Ranko Stanišić, 1978., 13’
U kafani, Vefik Hadžismajlović, 1969., 7’
Jedan dan Rajka Maksima, Zlatko Lavanić, 1976., 12’

20:30 Razgovor s Vlatkom Filipovićem