Nakon više od trideset godina u Zagrebu će se moći vidjeti filmovi slavne Sarajevske škole dokumentarnog filma. Bit će to kratki dokumentarni filmovi iz produkcije Sutjeska filma, snimljeni 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, u to vrijeme nevjerojatno uspješni na svjetskim festivalima, posebno na onom u Oberhausenu, da bi potom pali u zaborav, i prije sedam godina bili ponovo 'otkriveni' na senzacionalno primljenoj retrospektivi na istom festivalu. Danas nepostojeća producentska kuća Sutjeska film producirala je filmove tiše i osjetljivije od tada prevladavajućeg crnog vala, ali ne manje kritički angažirane, ironične i obojene crnim humorom. Prikazat će se 14 filmova u dva programa, svi s 35mm kopija, a filmove će predstaviti jedan od najznačajnijih redatelja škole - Vlatko Filipović.

Ovaj je program skraćena verzija onog koji je 2009. prikazan na festivalu u Oberhausenu (a potom i diljem Evrope - u Ljubljani, Sarajevu, Winterthuru, Solunu...), kojega su nakon intenzivnog istraživanja po bosanskim filmskim arhivima sastavili voditelj arhiva oberhauzenskog festivala Carsten Spicher i kustosica i umjetnička direktorica festivala GoEast u Wiesbadenu Gaby Babić, zahvaljujući kojima se program prikazuje.

Sutjeska film osnovan je 1960. s posebnom namjenom produkcije kratkih filmova. Nakon što se jugoslavenska dokumentarna produkcija u 50-ima još većinom bavila tekovinama revolucije i kultom Tita, u 60-ima skreće ka socijalnim temama, kroz istraživanje 'skrivene' strane jugoslavenskog društva. Sarajevska škola dokumentarnog filma (taj naziv je, kao i u slučaju Zagrebačke škole crtanog filma, estetska oznaka) proizašla je iz produkcije Sutjeska filma, kao i iz, u Sarajevu, vrlo žive scene filmske kritike okupljene oko časopisa Sineast.

Iako su u Sutjeska filmu djelovali neki autori povezani s crnim valom koji je oštro kritizirao tadašnje društvo (Bato Čengić, ali i Dušan Makavejev su neke od svojih dokumentaraca snimili u njihovoj produkciji), prevladavajući sentiment u filmovima Sarajevske dokumentarne škole onaj je empatije i solidarnosti s njihovim junacima.

Najviše to dolazi do izražaja u filmovima Vefika Hadžismajlovića, kao što su 'Dva zakona' (nagrađen na Oberhausenu 1969.), koji progovara o sudbini djevojčica u ruralnim dijelovima Bosne koje, iako ih zakon obvezuje da pohađaju školu, ostaju kući po želji roditelja, ili 'Na objedu', filmu o nostalgiji za članovima obitelji koji su bili primorani napustiti zemlju odlazeći 'trbuhom za kruhom'. Iako sentimentalni i melankolični, ti filmovi su i tiho optimistični. Mada ulaze u intimu svojih protagonista, istovremeno ostaju na potrebnoj distanci.

Drugi najvažniji autor škole Vlatko Filipović njegovao je eksperimentalniji izričaj, što se možda najviše vidi u sjajnom filmu 'Hop Jan', snimljenom u bračkim kamenolomima kraj Pučišća. Radi se o filmu koji slavi ljudski rad, snagu i umijeće, a u isto vrijeme je i komentar tadašnjeg društva. To je prvi film snimljen u bivšoj Jugoslaviji koji je uvršten u arhiv MOMA-e u New Yorku. U programu je još jedan Filipovićev film 'U zavjetrini vremena', koji prikazuje težak život u zabačenom selu Lukovac na vrhu Bjelašnice.

Možda najradikalniji predstavnik škole bio je Petar Ljubojev, doktor sociologije kulture, čiji filmovi obiluju deadpan humorom i spotovskom upotrebom glazbe, što podsjeća na radove koji su zajedno (ili odvojeno) „zakuhali“ Karpo Godina i Branko Vučićević. Tome u remek djelu 'Misija Ismeta Kozice', 'optimističkom slikovnom isječku' o pronalaženju radnica za rad u tvornici, pridonosi i glazba Mladena Vraneševića, člana kultne Laboratorije zvuka, koji je bio i jedan od stalnih Godininih suradnika.

'Činjenica je da su novinari svijeta naše filmove iz Sarajeva prozvali Sarajevskom školom dokumentarnog filma. Naša škola u Sarajevu je prvi put pokazala istinu o Bosni. Do ove generacije, kojoj srećom i ja pripadam, govorilo se samo o mašinama koje su nam falile, o javnim radovima, o partizanima, a mi smo počeli govoriti o selima iz kojih smo došli, dapače, o susjedima - da može živjeti susjed do susjeda, komšija do komšije, bez obzira na boju, vjeru, naciju, a to je potvrdilo i Sarajevo u ovom zadnjem ratu.' - Vlatko Filipović

'Možda bi se moglo reći da je Sarajevska dokumentaristička škola nalazila inspiraciju u oporostima životne zbilje, u surovostima okoliša i pejzaža u kojima ljudi nastoje da očuvaju svoju egzistenciju, u nekoj elementarnosti čovjekove borbe za opstanak... Period 'izgradnje zemlje', čini se, nigdje nije na prostorima tadašnje Jugoslavije u tolikoj mjeri otkrio 'sudare' tradicije sa idejama industrijalizacije i društvenog razvoja kao što je to bilo u Bosni i Hercegovini. Naravno, sličnih tematskih povoda bilo je i u drugim sredinama tadašnje zajedničke države, ali, desilo se, eto, da su filmski autori sarajevskog producentskog centra pokazali najviše osjetljivosti upravo prema takvoj tematici, o čemu svjedoče mnogi dokumentarci - ti uzbudljivi i autentični svjedoci drame društvenog preobražaja, pa i pobjede čovjeka nad silama prirode i socijalne zaostalosti.' - Vefik Hadžismajlović

Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, u suradnji s Javnom ustanovom Kinoteka Bosne i Hercegovine i Oberhausen Film Archiveom.
Filmovi su na 35 mm kopijama, ulaznica je 10 kuna, a za članove Filmskih programa ulaz slobodan.

21:00 Program 2 (76 minuta)
Dva zakona, Vefik Hadžismajlović, 1968., 9’
Đurđa, Mirza Idrizović, 1978., 11’
Misija Ismeta Kozice, Petar Ljubojev, 1977., 22’
U zavjetrini vremena, Vlatko Filipović, 1965., 14’
Nada, Midhat Mutapčić, 1970., 10’
Kasabe, Mirza Idrizović, 1977., 10’