Novu sezonu Kratkog utorka otvorit ćemo programom kratkih filmova najznačajnijeg jugoslavenskog filmaša svih vremena, nedavno preminulog majstora 'crnog talasa' Dušana Makavejeva. Gledat ćemo sedam njegovih radova koji su nastali od 1955. do 1964., od kinoklubaških produkcija, do prvih profesionalnih filmova, snimljenih prije nego što je 1965. režirao svoj dugometražni debi Čovek nije tica.

Provokator, erotoman, nadrealist, antiideolog, subverzivni poeta, a formalno diplomirani psiholog Dušan Makavejev (1932. – 2019.) filmom se kao i mnoge njegove kasnije slavne kolege i prijatelji s jugoslavenske filmske scene (Želimir Žilnik, Tomislav Gotovac, Mihovil Pansini…) počeo baviti u krugu kino klubova, institucija financiranih od strane bivše države, s namjerom da se radnom narodu omogući amatersko prakticiranje u to doba najpopularnije umjetnosti. Igrom sretnog slučaja, baš unutar kino klubova rodila se kompletna jugoslavenska eksperimentalna scena, koja je 60-ih godina bila među najjačima u Evropi, pa i u svijetu.

U slučaju Dušana Makavejeva radilo se o Kino klubu Beograd oko kojeg se često muvao, pogotovo utorkom i četvrtkom kad bi kombijem dolazile filmske trake s najnovijim filmovima. Krenuo je uglavnom sa snimanjem dokumentaraca, jer je po njegovim riječima 'shvatio da i u dokumentarnom filmu postoji neka fantastika, da zapravo nema tako velikog jaza između igranog i dokumentarnog kao što su nas učili'. To miješanje fikcije i fakcije postalo je jedan od njegovih zaštitnih znakova i u kasnijoj karijeri, koja je iznjedrila nekoliko filmova (Nevinost bez zaštite, WR Misterije organizma, Sweet Movie) koji su po svojim temama (odnos tijela i seksualnosti i političke ideologije, sloboda pojedinca u odnosu na sistem) i formalnim karakteristikama (prvenstveno montažnim postupcima) toliko neobični i jedinstveni da Makavejeva ne samo postavljaju 'iznad crnog talasa', nego na poziciju izuzetno originalnog autora i u kontekstu svjetskog filma s prelaza 60-ih na 70-te godine, čija je bio jedna od najvećih zvijezda.

Makavejevljevi kratki filmovi koje ćemo vidjeti na Kratkom utorku većinom su crno-bijeli (za razliku od kasnijih autorovih radova u kojima su boje imale važnu simboličku i poetsku vrijednost), a prate dvije stilske linije na kojima i kasnije gradi svoj opus. Na jednoj strani tu je dokumentaristički stil (Prokleti praznik, Što je to radnički savjet?, Parada, Ljepotica 62 i Nova domaća životinja), a na drugoj nadrealistička poetika (Pečat i Antonijevo razbijeno ogledalo). Unatoč naizgled različitoj tematici i stilskom pristupu, svi filmovi imaju zajedničku crtu – prikazuju pojedinca u njegovoj individualnosti i jedinstvenosti, u odnosu prema sistemu. Njegovi dokumentarci na prvi se pogled bave masovnim društvenim ritualima (prvomajska parada, izbor za miss), da bi se kroz upotrebu detalja koji gledateljev pogled skreće u neprimjetno i nevidljivo, uz korištenje ejzenštajnovskih metoda montaže, fokusirali na neposredno, ljudsko, intimno, individualno.

Prva dva filma koja gledamo iz produkcije su Kino kluba Beograd, a radi se o drugom i trećem filmu iz Makove filmografije. Počinjemo sa satiričnim dokumentarcem Pečat (1955.), u kojem je Makavejev po njegovim riječima 'htio pokazati da nas od rođenja do smrti prate pečati i birokracija, da se s njima rađamo i umiremo'. Zatim prikazujemo Antonijevo razbijeno ogledalo (1957.), igranu priču o lutalici Antoniju koji se zaljubljuje u lutku u izlogu, u kojoj autor problematizira snagu mašte i razočaranje sa stvarnim svijetom.

Prokleti praznik (1958.) i Šta je to radnički savjet? (1959.) neki su od prvih Makovih profesionalnih radova, nastalih u produkciji Zagreb filma. Prvi je dokumentarni film o folklornom slikarstvu na ruralnim grobnim spomenicima, fokusiran na prikaze i simbole koji predstavljaju pokojnikov život i slave onaj zagrobni. A u drugom Makavejev dovodi dječaka i djevojčicu u tvornicu čokolade Josip Kraš, kako bi saznali ne samo na koji način se proizvodi njihova omiljena slastica, nego i kako funkcionira radničko samoupravljanje. Treba li reći da ih sastanak radničkog savjeta nije impresionirao? Zanimljivo je spomenuti da je snimatelj na filmovima bio hrvatski filmaš Oktavijan Miletić.

Zatim slijedi najkontroverzniji od njegovih ranih kratkih filmova - Parada (1962.), u kojem grupa ljudi iščekuje povorku u čast proslave 1. maja. Problem je bio u tome što se, nimalo slučajno, u jednom kadru ispred Savezne skupštine pojavljuje djevojka umotana u državnu zastavu tako da joj je zvijezda petokraka na stražnjici.

Ljepotica 62 (1962.) dokumentarac je o izboru za 'Ljepoticu ljeta' časopisa 'Sport i svijet' u Beogradu. U njemu Makavejev snima djevojke za vrijeme priprema, foto sessiona i samog izbora. Radi se o toplom filmu, koji s dozom ironije prikazuje društvene promjene koje se događaju u Jugoslaviji početkom 60-ih. Zadnji film koji ćemo gledati je Nova domaća životinja (1964.), čiji naziv se odnosi na automobil. Ovaj dokumentarac bavi se dolaskom motorizacije u jugoslavensko društvo, što će veseliti sve osim konje i magarce, čija se funkcija u zajednici s ljudima odjednom gubi.

Program se održava u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, u suradnji s filmskim festivalom FeKK iz Ljubljane.
Filmovi se prikazuju s 35mm kopija ili digitalno (vidi raspored). Ulaz na program je 20kn, a za članove 10 kuna.

Raspored projekcija (81 min):
Pečat, 1955., 17 min, HD
Antonijevo razbijeno ogledalo, 1957., 11 min, HD
Prokleti praznik, 1958., 9 min, 35mm
Šta je to radnički savjet?, 1959., 13 min, 35mm
Parada, 1962., 10 min, 35mm
Ljepotica 62, 1962., 13 min, HD
Nova domaća životinja, 1964., 8 min, 35mm