Suvremena filmologija uhvatila se ukoštac s tradicionalnom filmskom historiografijom koja je – uslijed zaborava na koji su filmovi, nakon svoje distribucije, bili osuđeni (a čemu je pridonio i gubitak oko, po nekim procjenama, čak 75% nijemih filmova) – pamtila samo ono najbolje ili najuspješnije te je pounutrila vlastiti "trajni trenutak" i počela se identificirati kao narativna vizualna umjetnost. U toj je autodefiniciji film kao medij "nužno" težio priči, a povijest filma viđena kao razvoj od prednarativnih (primitivnih) oblika prema savršenom mediju za prijenos priča. Međutim, naspram toj smjerni "temeljne priče o povijesti filma" i "oporbenih modela" (D. Bordwell), izronila je nova, historiografski i arhivski potvrđena povijest filma, koja je ustanovila da film i priča nisu bili povijesno nužno usmjereni jedno na drugo.
130 godina star je film, ali narativni film slavit će uskoro 110 godina. Prvo je učvršćeno postojanje ranog, prednarativnog filma, tzv. filma atrakcije (do oko 1905/07), a potom period razvoja ranoga narativnog filma, koji kulminira pojavom dugometražnog igranog filma oko 1915/17. – no ne u formi koju danas poznajemo. Najnovija filmska historiografija uvjerena je da je prvu dekadu cjelovečernjeg igranog filma označio narativni stil koji se imenuje stil tabloa ili internacionalni kazališni stil, koji je dominirao u europskoj kinematografiji sve do sredine 1920-ih, dočim se u prijelaznom razdoblju, a u kontekstu razvoja američke i rane hollywoodske kinematografije, počinje miješati s ranim elementima onoga što će poslije postati klasični stil (ali će se i sam formirati usporedno s razvojem alternativnih modernističkih praksi europskoga nijemog filma). Stil tabloa bio je stilska dominanta ranoga dugometražnog igranog filma, a oko 1917. u nj prodiru elementi analitičke montaže (raskadriranja) u tolikoj mjeri da se ta godina uzima kao razdjelnica, no europski će filmovi još neko vrijeme nositi tragove stila tabloa.
U ovom se programu 130 GODINA FILMA stoga upravo prva dekada ispostavlja najtežom – dekada u kojoj do sredine desetljeća nema dugometražnog filma, u kojoj se tek razvija forma igranog filma, u kojoj još ne postoje ni filmski rodovi, a i žanrovi narativnog filma su tek u zametcima, a i u kojoj i taj igrani film nije ono što su mislile kasnije generacije i u kojoj se pojavljuje sve ono što će kasnije činiti repertoar filmskih postupaka u naraciji. Film 1910-ih nije, dakle, primitivni film, snimka kazališne predstave u kojoj se naziru praelementi budućega klasičnog modela filmske naracije; baš naprotiv, film 1910-ih bio je visoko izgrađen stilski narativni sistem kojim je dominirala tzv. piktorijalnost (Lea Jacobs).
Stoga ovaj program – a naspram prvoočekivanom odabiru nekog djela D. W. Griffitha koji bi i opet naglasio priču o adventu narativne montaže – iz golema korpusa u posljednje vrijeme restauriranih filmova 1910-ih predstavlja jedan karakterističan hibrid, film Propast svijeta (Verdens undergand, 1916) velikoga danskoga glumca i redatelja Augusta Bloma. To je jedan od mnogih filmova nastalih u produkciji možda najznačajnijeg studija desetljeća, danske Nordisk Films Kompagni, a zoran je primjer filma na razmeđi: s jedne strane obiluje koreografiranim, piktorijalnim mizanscenama tipičnima za stil tabloa, a koje prethode kasnijemu ekspresionizmu, i s druge strane jedan je od prvih superspektala u povijesti svjetske kinematografije, s visokim produkcijskim vrijednostima i specijalnim efektima. Riječima Davida Bordwella, film "u svakom pogledu superioran Griffithovoj Netrpeljivosti".
Autor komentara: Tomislav Šakić