Iako su i raniji Szabovi mađarski filmovi (predstavljeni u ovom ciklusu)
također stekli ugledna međunarodna priznanja, manje je poznato da mnogi
kritičari tvrde da su barem jednako vrijedni kao i kasnije koprodukcije s mnogo
širim svjetskim odjekom



István Szabó, jedan od velikih ne samo mađarskih nego i europskih
redatelja, u nas je ponajprije poznat po filmovima iz osamdesetih, rađenima u
zapadnonjemačko- mađarsko-austrijskoj bogatoj koprodukciji - Mephisto (1981),
Pukovnik Redl (1985) i Hanussen (1988) koji su osvojili
niz prestižnih svjetskih nagrada, a i u nas izazvali znatno zanimanje
gledatelja. U njima se provlači jedna od stalnih tema autorova opusa - sudbina
zanimljivog pojedinca kojeg društveni sustav (u prvom i trećem filmu
nacistički, u drugom austrougarski) najprije potpuno iskoristi, pružajući mu
iznimne povlastice da bi ga na kraju uništio. Mlađim bi gledateljima pak
ponajprije mogao biti poznat jednako atraktivan, također u koprodukciji više
zemalja snimljen film Stoljeće ljubavi i mržnje (Sunshine, 1999)
o sudbini mađarske židovske obitelji od posljednjih godina Austrougarske
do pada komunističke vlasti u Mađarskoj. Film je u nas prikazan samo na videu
i HTV-u, što govori tek o promjeni kino-prikazivačke politike, a ne o
vrijednosti filma za koji je Szabo nagrađen Zlatnim globusom za režiju.



Iako su i njegovi raniji mađarski filmovi (predstavljeni u ovom ciklusu)
također stekli ugledna međunarodna priznanja, manje je poznato da mnogi
kritičari tvrde da su barem jednako vrijedni kao navedene koprodukcije s mnogo
širim svjetskim odjekom. Ti su mađarski filmovi na stanovit način autorski
još dosljedniji, jer su stvoreni u sustavu u kojem producenti nisu brinuli o
komercijalnom uspjehu, a pritisak moguće cenzure navodio je autora na veću
inventivnost u nalaženju filmskog postupka kojim će neizravno - što je za
film uvijek bolje, a u tadašnjim uvjetima omogućuje i izbjegavanje ideoloških
osuda - iskazati svoj svjetonazor po kojem prijelomni povijesni trenuci i
dramatični društveni preokreti lome ideale, a nerijetko i uništavaju život
pojedinca.



U njegovom prvijencu Vrijeme sanjarenja (Álmodozások kora, 1966.
nagrada u Locarnu za najbolji debitantski film) to se događa mladoj generaciji
suočenoj sa stvarnim životom.



Za svoj najosobniji film Otac (Apa, 1967) dijeli Grand prix
u Moskvi, a u Locarnu dobiva specijalnu nagradu žirija. Tu je upotrijebio mnoge
autobiografske elemente za kreiranje glavnog lika (igra ga András Bálint) koji
istražuje smrt svog rano preminulog oca.



Taj jaki emocionalni naboj na drugačiji način upotrebljava u svom remek-djelu Ljubavni
film (Szerelmesfilm, 1970) koje je bitno pridonijelo uvjerenju da je
mađarska kinematografija tog vremena jedna od vodećih u Europi. Složenost
odnosa u Mađarskoj prikazana je kroz ljubavnu priču koja se zbiva u Parizu
između Mađara i djevojke koja je emigrirala iz Mađarske nakon ustanka 1956.



Možda najbolji njegov film Povjerenje (Bizalom, 1980, nagrađen Srebrnim
medvjedom za režiju u Berlinu) također je neobična ljubavna priča o
dvoje ljudi koji se krajem II. svjetskog rata (iako se nikad ranije nisu
vidjeli) moraju predstavljati kao bračni par da bi izbjegli hapšenje. Tu je
najjasnije vidljiva još jedna Szabóva konstantna odlika - pokazujući odjeke i
posljedice užasa pojedinih zbivanja na osjećaje i psihu pojedinca postiže
još tragičniji dojam no što bi ga ostvarilo vizualno kreiranje tih strahota.
(Tomislav Kurelec)