Mješavina nordijske sjete i prigušenoga, često crnog humora, filmofilski profinjeni minimalizam i iskreno suosjećanje s likovima učinili su filmove Akija Kaurismäkija univerzalno razumljivima i rado gledanima u art-kinima diljem svijeta
Kad sam prošle godine u Tuškancu predstavljao program suvremenog finskog filma, mnogi su se pitali je li moguće da tu nije uvršten niti jedan film barem jednog od braće Kaurismäki. Doista, njihovi filmovi prva su pomisao filmofila diljem svijeta na spomen finske kinematografije.
Aki Kaurismäki je rođen prije pedeset godina i, kao i njegov stariji brat Mika, od rane je mladosti zaljubljen u film i književnost. Nakon nekoliko godina studija sociologije na sveučilištu u Tampereu, radio je razno poslove, od pranja posuđa do pisanja filmskih kritika. Kao pravi filmofil, gledao je filmove gdje je stigao: u kinima, kinoteci, raznim filmskim amaterskim klubovima, na televiziji. Želja za pravljenjem vlastitih filmova ubrzo je Kaurismäkijeve natjerala da osnuju vlastitu producentsku kuću koju su nazvali Villealfa kao hommage Jean-Luc Godardu. Njihovi prvi filmovi nastaju u razdoblju stupanja na scenu nove generacije (danas već sredovječne) finskih redatelja početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća poput Veikka Aaltonena, Mattija Ijäsa, Jannea Kuusija i drugih koji su počeli gledati finsku svakodnevnicu na novi način.
Prvi film režirao je s bratom Mikom 1981, dokumentarac o finskoj rock-sceni Fenomen Saimaa (Saimaa-ilmiö). Aki, ubrzo pokazuje prave ambicije prvim samostalnim igranofilmskim projektom: osuvremenjena adaptacija Zločina i kazne Fjodora Dostojevskog. U tom je filmu, prema vlastitim riječima, pokušao objediniti „nekoliko jednostavnih stvari“: „asketizam, B-film, psihologiju Dostojevskoga, slijed događaja u nekom neimenovanu gradu“. Kao što se gledatelji mogu osvjedočiti, ove karakteristike postale su i ostale trajna Kaurismäkijeva preokupacija. „Neimenovani grad“ je, ipak, često vrlo prepoznatljiv Helsinki i njegovi rjeđe snimani zakutci poput luke ili radničkih četvrti. Filmovi koji se ne događaju u urbanoj sredini snimani su u nedvosmisleno finskim krajobrazima.
U Akijevim filmovima uočljive su još dvije važne poetske odrednice: povezanost s finskom filmskom tradicijom, te snažna socijalna dimenzija njegovih filmova. Dok su raniji radovi često obrađivali teme iz klasične književnosti prispodobljene finskoj svakodnevici (poput filmova Zločin i kazna, Hamlet se okreće biznisu, Boemski život), kasniji filmovi su sve otvorenije društveno angažirani. To je najvidljivije u trilogiji koju čine Plutajući oblaci, Čovjek bez prošlosti i Svjetla u predgrađu.
Mješavina nordijske sjete i prigušenoga, često crnog humora, filmofilski profinjeni minimalizam i iskreno suosjećanje sa svojim likovima učinili su filmove Akija Kaurismäkija univerzalno razumljivima i rado gledanima u art-kinima diljem svijeta. Unatoč tome, u našim kinima su prikazivani rijetko, najčešće u sklopu festivala. Ovo je prilika da se i hrvatski gledatelji potpunije upoznaju s djelima jednog od najosebujnijih autora suvremenog europskog filma. (Boris Vidović, izbornik ciklusa)