Suradnja s arhitektima francuskog nouveau romana – Marguerite Duras i Alainom Robbe-Grilletom – prometnula je Resnaisa u svojevrsnu preteču novog vala, iako službeno nikad nije bio smatran njegovim akterom



Nakon tri velika 'R' francuskog filma - Renoira, Rivettea i Rohmera - čije smo retrospektive već vidjeli u različitim sezonama kina Tuškanac, došao je red i na Resnaisa. 'Nakon filma, više nas ništa ne može iznenaditi. Sve je moguće', rekao je Andre Dussollier u jednom od recentnih Resnaisovih filmova (šifra: Les Herbes sauvages). I doista, sve je moguće. Moguće je i to da bez obzira na takozvanu treću životnu dob, Alain Resnais ne posustaje. Na ovogodišnjem jubilarnom 65. Cannesu, nekoliko mjeseci uoči 90. rođendana, premijerno je prikazan autorov najnoviji film Vous n'avez ancore rien vu u kojem su prema testamentu slavnoga dramaturga svi glumci koji su sudjelovali u njegovoj staroj postavi Anoulihove 'Euridike' morali odgledati video snimku njene nove izvedbe, sada s posve novim mladim performerima iz 'La Compagnie de la Colombe'. Poput dvorca sa salonima od zrcala iz Resnaisova seminalnog filma Prošle godine u Marienbadu, tako i autorov najnoviji film postaje svojevrsna igra zrcala, doduše ne toliko enigmatična, ali ništa manje bizarna. Još jednom, tijela postaju marionete u izoliranom zatvorenom prostoru, dok vani zviždi vlak i huči vjetar. Jer, Resnais kao da se ne želi osloboditi teatra. Kao što se ni teatar ne želi osloboditi njega. Film postaje Orfej, a teatar Euridika.

A sve je započelo u ranom djetinjstvu, dok je kao dječak pohađao katoličku školu u Bretanji, mjestu na kojem 'film nije bio smatran umjetnošću, nego zabavom', iako ga je pored stripova najviše zanimao Andre Breton. Jer, Resnais je bio i ostao veliki erudit francuskog filma, pa je njegov kratkiš Toute le memoire du monde koji govori o Francuskoj nacionalnoj biblioteci i njenoj enciklopedijskoj zbirci, žanrovski bliži autobiografskom filmu nego doksu. Za dvadeseti rođendan, roditelji su mu poklonili Kodakovu 8mm kameru kojom je snimio vlastitu trominutnu verziju Fantomasa. Kasnije je njegova ljubav prema stripovima trebala dobiti konačni filmski oblik suradnjom sa Marvelovim genijem Stanom Leejem, iako se Resnaisov transfer njegova stripa 'The Monster Maker', koji se trebao dogoditi davno prije no što je Hollywood zahvatila manija stripovskih adaptacija, nažalost nikad nije realizirao. Ali zato je strip zamijenio suradnjom s arhitektima francuskog nouveau romana – Marguerite Duras i Alainom Robbe-Grilletom – koja ga je prometnula u svojevrsnu preteču novog vala, iako službeno nikad nije bio smatran njegovim akterom, kao što sebe nikad nije smatrao 'auteurom' već 'zanatlijom'.

Smatran 'najartističnijim' od svih europskih 'art' filmova, Resnaisov 'arabeskni' komad Prošle godine u Marienbadu često je uspoređivan s Picassovim 'Gospođicama iz Avignona', i nakon njegove pariške premijere u fensi kinu na Elizejskim poljanama, postao je neočekivani hit. A nakon njegove njujorške premijere, Jonas Mekas baš i nije bio previše ushićen, već je kritičarima poručio da bi im ako se već žele upoznati s najradikalnijim izdancima svjetske filmske avangarde bilo pametnije da recimo pogledaju Mayu Deren i Stana Brakhagea. Bilo kako bilo, Resnaisov lucidni i 'provokativno nerazumljivi' komad, ostao je jedan od najutjecajnijih i najcitiranijih filmova ikad, a čiji se apstraktni motiv erotske fiksacije može mjeriti samo s Hitchcockovom Vrtoglavicom (u radnoj verziji filma Resnais je ubacio i Hitcha, ali je njegova cameo pojava kasnije izbačena). To je krajnje onirični film o elegantnim zombijima koji se poput šahovskih figura kreću geometrijskim parkom i raskošnim hotelom duhova, koji je Robbe-Grillet opisao kao 'univerzum mramora i štukatura, stupova, reljefa, pozlaćenih stropova, kipova i nepomičnih slugu'. On je uljudno pohlepni gospodin X (Giorgio Albertazzi). Ona je misteriozno skromna gospođa A (Delphine Seyrig u na odjavnoj špici nenavedenom Chanelu, kojoj je nakon prethodne uloge beatnikove žene u suludom Pull My Daisy ovo bio totalni glumački i modni antipod, iako će kasnije priznati da je njena gluma većinom bila improvizirana na setu). Da li je ona udana za Smrt? Ili je možda Smrt ta koja ju zavodi. Dilema praktički ostaje neriješena.

Uostalom, vrijeme je za Resnaisa uvijek bilo i ostalo svedeno na manipulaciju koja se odvija na montažnom stolu. Zato su vremenske kategorije sadašnjosti, budućnosti i prošlosti u tom filmu posve besmislene. A ustrajnost vremena nanovo će isplivati na površinu u jukstapozicijama Resnaisova veličanstvenog kratkiša Noć i magla, uz Lantzmanov Shoah možda najvećem i najemotivnijem filmu ikad snimljenom o Holokaustu. To samo dokazuje kako Resnais nije baš uvijek distancirani, cerebralni i kulerski orijentirani formalist. Da je riječ o autoru koji je itekako bio u stanju pokazati kompleksne ljudske emocije pokazuje i njegov drugi najpoznatiji film, melankolični Hiroshima mon amour, čiji je modernizam Godard kratko i jasno opisao literalno glazbenom korelacijom 'Faulkner susreće Stravinskog', napomenuvši da je riječ o prvom filmu koji nema filmskih referenci. Ali to je i film o dvije usamljene izgubljene duše koje razdvaja teret njihovih sjećanja. Veliki melankolični antiratni film o sjećanjima i kompleksnom ispreplitanju osobnog i političkog, prošlosti i budućnosti.

Sjećanjima se nastavlja baviti i u Muriel koja zapravo pokazuje kako se ona moraju napajati stvarnošću i obratno, iako junakinjina ljubav postaje posve udaljena od te iste realnosti (na press konferenciji održanoj nakon premijere filma na venecijanskoj Mostri, Resnais je izjavio da je to film koji opisuje 'bolesti takozvanog sretnog društva'). No, hladna preciznost Raisnaisovih (političkih) slika i implikacija onog što one svjedoče (u Muriel to su reference na užase alžirskog rata čija je žrtva i djevojka iz naziva filma), dobiva još jedan razorni dokaz u liku financijskog savjetnika i varalice Jean-Paul Belmonda (Afera Stavisky) čija sudbina korespondira s boravkom Trockog u Parizu, te njegovim egzilom u eri političkih makinacija kao uvertire u slom ljevice i okretanju prema fašizmu.

No, Stavisky baš i nije prošao najbolje kod kritičara, pa se autor iskupljuje s Mojim ujakom iz Amerike koji maestralno vodi junake kroz labirint 'stresnih' situacija u društvu tada mladog Gerarda Depardieua, da bi kreirao novu vrstu fikcije koja mu ne ostavlja samo prostor za razmišljanje već stvara svojevrsne pukotine u koje upadaju naše misli, bilo da su ih otvorili njegov bihevioristički znanstvenik, osobne refleksije ili lynchovski snovi, ljudi s glavama bijelih miševa uključeni.

U kasnijoj fazi, Resnais se mizanscenski uglavnom zadržava na kazališnim daskama u društvu svoje muze Sabine Azéme, na kojima su bol i okrutnost isprekidani Brahmsovim duetima (Mélo), da bi mu svaki novi film postao sve raspjevaniji, ležerniji i razigraniji, poput On connaît la chanson te još jedne adaptacije kazališnog teksta Alana Ayckburna (Coeurs), nježnog poput pahulje koja ulazi u sobe njegovih protagonista. Pravom zimskom filmu o zaljubljenima za zaljubljene, u kojem se tuga utapa u čaši za šankom hotelskog bara. (Dragan Rubeša)