Ako je Pedro Almodovar kralj španjolskog filma danas, onda je Alex de
la Iglesia razuzdani princ tog kraljevskog dvora...

Alex de la Iglesia zasigurno je najžešći izdanak španjolskog filma
devedesetih. Također, njegova pojava još je jedna potvrda koliko je
španjolska kinematografija jaka u europskim, ali i u svjetskim okvirima. Od
svoje prve pojave stekao je kultni status te se svakim novim filmom
iznova potvrđuje, što i nije tako čest slučaj u svijetu filma. Pogotovo ako
imamo na umu da je riječ o jednom europskom redatelju. Po svojoj uspješnosti
često ga uspoređuju sa znamenitim Pedrom Almodovarom. Usporedba Almodovara i
Iglesia, ako se doda malo slobode i mašte, mogla bi se i ovako izreći: ako je
Pedro Almodovar kralj španjolskog filma danas, onda je Alex de la
Iglesia razuzdani princ tog dvora.

Na filmski izraz Iglesia velik utjecaj izvršio je strip, koji ga je toliko
fascinirao da ga je i sam počeo crtati. Već tu se kao autor pokazao uspješnim
- stripovi su mu bili objavljivani u različitim časopisima i dnevnim novinama.
Njegova maštovitost je neupitna, a koliko obožava svijet mašte govori i
činjenica da je veliki ljubitelj i igrač čuvene fantasy Roleplaying
igre Dungeons & Dragons. Nema sumnje, idealno i plodno tlo za
stvaranje filmova!

Njegovi filmovi su maštoviti, protkani britkim crnim humorom. Ponekad su to
bolne i oštre satire. Po nekim filmovima može ga se usporediti s američkim
filmašem Quentinom Tarantinom jer sve pršti od naglašena nasilja, energična
seksa i obilja montažnih rezova. No, bilo bi nezahvalno uspoređivati ova dva
autora jer bi se rasprava mogla pretvoriti u poznatu dilemu što je bilo prvo
- kokoš ili jaje?. Ono što se danas naziva tarantinovski, Iglesia
je već koristio 1991. godine u kratkom prvom filmu Mirindas asesinas
(podsjetimo, Tarantino se na velika vrata ušetao godinu kasnije filmom Reservoir
Dogs). Onima koji su ga tada vidjeli bilo je jasno tko je Iglesia. Film je
priča o čovjeku koji dolazi u bar i zatraži od barmena da ga posluži
mirindom (španjolsko piće od naranče) te ga odbije platiti jer nije upozoren
da to treba učiniti. Na kraju ubije barmena i natjera jedinog gosta u baru da
ga posluži. Mirindas asesinas nosi svu originalnu
stripovsku maštovitost Iglesia koji već prvim filmom jasno pokazuje što se od
njega može očekivati u budućnosti..

Godinu kasnije, kralj Pedro Almodovar producira njegov prvi igrani film Acción
mutante, crnu SF komediju, punu bizarnih ljudskih kreatura. I nije pogriješio
(a kako i bi!) jer film osvaja tri nagrade Goya a Iglesia odnosi
nominaciju za najboljeg redatelja debitanta. Sasvim dovoljno da se temelji za
kultni status počnu graditi. Važno je napomenuti da je ovim filmom stekao i
stalnog scenarističkog partnera - Jorgea Guerricaechevarria.

Uslijedio je Dan zvijeri (El Día de la bestia, 1995), sotonska akcijska
komedija, luda Božićna priča, napisana sa zlim namjerama.
Iglesiaova ideja filma: staviti bespomoćnu osobu usred najvećeg događaja u
povijesti ljudskog roda, kao u priči Howarda Phillipsa Lovecrafta, ali odvedenu
do ekstrema. Popularnost filma bila je velika, jedan od najvećih hitova u
Španjolskoj te godine. Dakako, nagrade nisu izostale: 6 Goya (u rukama i
samog Iglesia), Bruxelles, Montreal.

Godine 1997. realizira svoj do sada najžešći film Perdita Durango. Perdita
se najčešće uspoređuje s filmom Divlji u srcu (Wild at Heart, 1990)
Davida Lyncha. To i ne čudi jer je film nastao iz pera Barryja Gifforda, koji
je odgovoran i za Lynchov film. Ovo, nesumnjivo kultno Iglesiaovo ostvarenje,
moglo bi se u neku ruku nazvati i svojevrsnim eksploatacijskim trash filmom,
koji kao da je preslikao gomilu akcijskih filmova iz sedamdesetih. No, to preslikavanje
u svojoj biti je potpuno originalno (npr. superiornost Latinoamerikanaca naspram
bijelih Amerikanaca) te je nadopunjeno odličnim (i već karakterističnim!)
crnim humorom.

Susjedi (La Comunidad), "stripovsku komediju sa živim
ljudima", snima 2000. godine. Film je temeljen na redateljevom stripu i
prikaz je njegove pop-art vizije svijeta o stanarima jedne stare kuće u
Madridu (originalni naslov odnosi se na takvo "udruženje građana").
Od likova pa do same priče, sve kao da je jedan veliki strip.

U Umrijeti od smijeha (Muertos de risa, 1999), priči o dva komičara iz
TV showa koji se više ne podnose, bavi se televizijom. Televizija kao medij
bila je prisutna i u filmovima Dan zvijeri i Acción mutante. TV
je za Iglesia jedini postojeći medij koji dopire do svakog, ona je put za
razumijevanje svijeta. Poznata je njegova izjava:"... Otkrio
sam kroz televiziju, film i mnoge druge stvari: strane zemlje, zabavu... Glupo
je to poricati. Razmišljam o stvarima o kojima bih htio progovoriti u svojim
filmovima i televizija je jedna od njih...".

U najnovijem ostvarenju 800 balas (2002) oživljava žanr vesterna.
Referira se na nekolicinu filmova ovog žanra, kopirajući čak i nekoliko
kadrova iz Sedam samuraja (Shichinin no samurai, 1954) znamenitog filma
Akire Kurosawe koje uklapa u svoj western. Još jedna potvrda njegove
autorske osobnosti.

Šokantno, zabavno, groteskno, crnohumorno, bizarno, akcijsko, eksplozivno,
krvavo a ponekad i bogohulno - sve je to Alex de la Iglesia. I, na zadovoljstvo
svih nas, taj razuzdani princ ide dalje, punom snagom, bez namjere da se
uskoro zaustavi! (Tihomil Hamilton)