Kad je moralizam u pitanju Babaja se osjećao dijelom visoke klasične
tradicije, osobito one književnički izbistravane. Meditativno sukladni nazorni
i književni predlošci bili su mu najlogičnijim 'dijaloškim' osloncem za
vlastito stvaralaštvo



I položaj i stvaralaštvo Ante Babaje protkano je prividnim paradoksima. Babaja
je priznato najistaknutiji, paradigmatski, pionirski predstavnik autorskog
filma, odnosno modernizma u Hrvatskoj, neosporavano cijenjen, a opet povijesno
je ostao podosta po strani od kritičarsko-recepcijske matice, gotovo na
samoizabranoj margini. Njegovo djelo ostavlja dojam krajnje stilske i autorske
dosljednosti, a opet opus mu pokazuje prijelom na raniju
alegorijsko-stilizacijsku fazu i kasniju fazu protkanu naturalizmom. Cijenjen je
kao izrazit predstavnik izbistravanja filmičnosti filma, gotovo
eksperimentalno usmjeren na iskušavanje posebnih stilsko-vizualnih mogućnosti
filma, a opet nema u nas autora koji je toliko kao Babaja dosljedno adaptirao
književna djela, te uzimao glazbenu strukturu te likovna djela kao posve
klasičarska nadahnuća.

Paradoksi su, dakako, samo prividni. Sve su ove polarne značajke međusobno
kontinuirane, jedinstveno vezane.

Babaja je otprva bio opredijeljeni stilist - držeći da stilska izbistravanja
ključnim artikulatorom osobita umjetnička doživljaja. Jedan dan u Rijeci,
koliko god da se danas doima gotovo kao pomalo anakrona 'televizijska' kozerija,
bio je film slike (pažljive kompozicije i brige oko svjetlosne
atmosfere) i konstrukcijsko-naratorske igre (humorna naracija s
ilustrativno-slikovnim kontrapunktom). Taj je stilizam postao dominantan u
njegovoj seriji alegorijskih filmova (npr. Ogledalo, Lakat kao takav, Pravda),
naglašene slikovne komponiranosti, isprobavanja koliko vizurno-aranžerske
stilizacije pridonose pojačavanju simboličnih elemenata u prizoru. A prijelaz
naturalizmu bio je upravo preko vizualnih fascinacija tijelima, bogatim tkivom
nagriženih površina, moćnim mikro-dinamizmom kojega pažljivo promatračko
oko otkriva u statičnim situacijama, u zatečenim prizorima. Ništa od vizurne
stilističnosti prve faze nije izgubljeno u drugoj fazi, ona se samo
'istraživački', tj. doživljajno proširila i premjestila.

Cijeli se taj stilizam doživljavao izrazito modernistički, u tradiciji
ranog modernizma (europskih umjetničkih pokreta i struja), ali najavljujući
nastupajuću modernističku kinematografiju. Bio je, uz zagrebački crtani film,
amaterski eksperimentalizam ranom najavom nastupa modernizma, autorskog filma
u nas.

Međutim, stilizam nije bio sebi svrhom. U svim alegorijskim filmovima Babaju su
morila moralna pitanja vezana uz život, ona društvenog i osobnog morala.
Najbolji film alegorijskog razdoblja, Pravda, zapravo je meditativna
analiza o kontekstualnoj relativizaciji moralnih apsoluta: impuls zaštite
slabijih dobiva različitu prigodnu društvenu vrijednost kako se mijenjaju
vizure sudionika, a osobni angažman biva limitiran strahom od vlastite povrede
i biva kompenziran maštalačkim projekcijama. Alegorijski moralizam kratkih
igranih filmova (i cjelovečernjeg Careva nova ruha), potom se razvio u
složeniji sućutni i raznovrsniji moralizam naturalističkih filmova,
još uvijek filozofski općenitih, ali sad vezanih uz konkretne situacije koje
ga izbistravaju, bilo da je riječ o dokumentarističkim sižejima (Tijelo;
Čuješ li me; Čekaonica) bilo igranofilmskim (Breza,Miris
zlato i tamjan,Izgubljeni zavičaj).

A kad je moralizam u pitanju, tu se Babaja osjećao dijelom visoke klasične
tradicije, osobito one književnički izbistravane. Meditativno sukladni nazorni
i književni predlošci bili su mu najlogičnijim 'dijaloškim' osloncem za
vlastito stvaralaštvo (oni scenarijski Božidara Violića i Tomislava Ladana,
odnosno književni Slavka Kolara i Slobodana Novaka).

Ono što, međutim, povezuje stilizam i Babajin filozofski moralizam jest osobna
meditativnost. Njegovi filmovi nisu objektivističke moralno-stilske
studije, nego vrlo personalna razmišljanja. Za stilizacijama je Babaja posizao
kako bi raščistio svoje filozofske sumnje i nazore i učinio ih kadrim dojmiti
druge ljude. Oni su autorski ekspresivni i naciljani da svojom
ekspresivnošću zaraze simpatetične duše. Ova meditativnost u svim je
filmovima, ali je 'barjaktarno' istaknuta u dva: u dokumentarcu Tijelo, i
u poantirajućim Kamenitim vratima.

Nije, zato, neobično što se Babaja činio toliko paradigmatskim predstavnikom autorskog
filma. Ta otjelovljavao je njegove indikativne crte: vjeru u Umjetnost, u
umjetnost kao ekspresiju iznimne osobnosti umjetnika, ali osobnosti meditativno
zabrinute nad svijetom i svojim vlastitim sudioničkim mjestom u njemu. (Hrvoje
Turković)