Nije ga slučajno Igor Mandić prozvao pjevačem s gitarom ili flautom, dirigentom koji pjeva, skladateljem koji piše pjesme i pjesnikom koji komponira. Arsen je sve to bio, a sebe ja smatrao pjesnikom opće prakse



Prvi je bio Ponedjeljak ili utorak. Film Vatroslava Mimice iz 1966., koji naraciju izlaže kao da je riječ o romanu struje svijesti. Bilo je sasvim prirodno da tu počne: Arsen Dedić je umjetnik od glave do pete, sklon svekolikim umjetnostima, umjetničkim granama i žanrovima. Nije ga slučajno Igor Mandić prozvao pjevačem s gitarom ili flautom, dirigentom koji pjeva, skladateljem koji piše pjesme i pjesnikom koji komponira. Arsen je sve to bio, a sebe ja smatrao pjesnikom opće prakse.

Arsen je, dakle, „ušao“ u film sasvim netipičnim putem i sasvim netipičnim filmom. U filmu Ponedjeljak ili utorak pojavljuje se kao pjevač-trubadur, pretvarajući se od nevidljivog vokalista prepoznatljiva glasa u fizički prisutnog, pomalo politički intoniranoga komentatora. Džezističku glazbenu „pratnju“ skladao je Miljenko Prohaska, ali u glazbenome tkanju Ponedjeljka ili utorka pjesme Arsena Dedića imaju posebno mjesto.

U međuvremenu je, piše Nenad Polimac, „diskretno karikirao samoga sebe“ u filmu Višnja na Tašmajdanu (1968, Stole Janković) gdje je otpjevao pjesmu „Odabrat ćeš gore“ (glazbu za film napisao je Vojislav Borisavljević). Zapjevao je i u filmu Pusti snovi (1968, Sofija Jovanović, s glazbom Miodraga Ilića-Belog). Filmsku je karijeru, ali kao glumac (!), nastavio filmom Kad golubovi polete (1968, Vladimir Radovanović). Podrazumijeva se: i u tome su filmu korištene Arsenove pjesme (čak četiri), ali je popratnu glazbu opet napisao „drugi“ skladatelj, u ovome slučaju, Vojislav Kostić.

Tek je u Živoj istini Tomislava Radića (1972) Dedić sam sjeo na mjesto skladatelja. S jednim „ali“: Radić je Živu istinu zamislio bez glazbe. Na tu ga je odluku navela specifična filmska poetika – Živa istina snimljena je na način cinema vérité. Ipak, u dvije sekvence, glazbena je „pomoć“ bila neophodna. Odmak od realnosti u „pomaknutu realnost“ (gledanje obiteljskoga filma), odnosno potpuno povlačenje iz realnosti u svoje unutra (scena jedenja ražnjića) bili su veliki poticaj mašti pjesnika-pjevača-skladatelja Arsena Dedića.

Paralelno Dedić skladao je glazbu, a ponekad i glumio u raznim televizijskim emisijama, serijama i filmovima. I na televiziji i u filmu, uvijek je nastojao biti jednostavan, izravan i jasan; tako se izražavao i u svojim šlagerima, šansonama i baladama u kojima je uživao pišući ih i pjevajući ih. Ta je jednostavnost utjecala na oblikovanje popratnih glazbi za filmove različitih žanrova – igranih, dokumentarnih, animiranih, televizijskih... dječjih. Kao što je Vlak u snijegu (1976, Mate Relja), film koji niti jedno dijete ne zaboravlja i čije pjesme i dan-danas oduševljavaju stare i nove filmoljupce.

Dedić je, grubo brojeći, skladao stotinjak filmskih partitura. Pri tome se čvrsto držao ideje da živi instrument zvuči bolje od umjetnoga, čak i u vrijeme (osamdesete, devedesete) kada je takav način razmišljanja – zbog produkcijskih zahtjeva za brže, više, jeftinije – postajao staromodan i skup.

Među brojnim istaknutim redateljima s kojima je surađivao (Antun Vrdoljak, Veljko Bulajić, Vladimir Tadej, Mario Saletto, Branko Schmidt, Eduard Galić, Mate Relja, Mario Fanelli i brojni, brojni drugi) izdvaja se ime Petra Krelje. Kreljin je umjetnički svijet jednak Dedićevu – intiman, nježan, lirski, pomalo težak. Možda Kreljin jezik nije toliko oštar kao Dedićev. No obojica su skloni prikloniti se malim ljudima i progovoriti o njihovim problemima, ljubavima i dramama. Zato su i neke Dedićeve pjesme, skladane „izvan“ filma („Vlakom prema jugu“, „Odlazak“), odlično sjele u filmove kao što su Vlakom prema jugu (1981) i Stela (1990).

Najuspjelija filmska partitura Arsena Dedića su Glembajevi Antuna Vrdoljaka (1988). Mračni svijet intriga plemićke obitelji Glembaj Dedić je oživio pogađajući duboko u bit Krležine drame. S jedne strane jednostavno i jasno, a s druge raskošno. Poput nekog holivudskog filmskog skladatelja. No njegov je glazbeni izraz bio intelektualistički, vrlo daleko od populizma i komercijalizma ondašnjeg, a i današnjeg Hollywooda.

Na isti je način, možda čak i raskošnije, progovorio u filmu Donator Veljka Bulajića (1989). Ta mu je partitura donijela Zlatnu arenu za glazbu na Filmskom festivalu u Puli. Zlatnu je arenu dobio još i za glazbu filma Pont Neuf Željka Senečića (1997). Nagrade ga nisu zaobilazile. Jedna od posljednjih je za najbolju filmsku glazbu na Prvom filmskom festivalu Srbije Cinema City u Novom Sadu. Radi se o glazbi za film Belle epoque ili Posljednji valcer u Sarajevu, redatelja Nikole Stojanovića. Film je snimljen još 1990, ali je postprodukciju zaustavio rat. Dovršen je tek 2007. I soundtrack je nastajao u razmaku od sedamnaest godina. Pjesme (kabaretske, ali prepune ironije) otpjevala je pjevačica i glumica Vita Mavrič. Stihove je napisao sam redatelj.

Belle Epoque je dobio grand prix. Nagrada za najbolju žensku ulogu pripala je Viti Mavrič. Film je dobio nagrade za scenografiju i masku. Jednoglasnom odlukom žirija nagrađena je i glazba Arsena Dedića – posljednja glazba koju je taj velikan umjetnosti napisao za igrani film. (Irena Paulus)