Krimićima Vrijeme bez milosti (1957) i Betonska džungla (1960) Losey je dosegao ne samo vrhunce žanra nego i tadašnje svjetske produkcije, spajajući elemente europske filmske tradicije i snage i ekonomičnosti američkog gangsterskog filma



Amerikanac Joseph Losey autor je neujednačena opusa s mnogo sjajnih filmova (uz neke promašaje) ostvarenih većim dijelom izvan domovine. Iako je započeo studij medicine, vrlo brzo je svu pozornost i energiju usmjerio prema kazalištu kao glumac i pisac, a već od dvadesettreće godine ponajviše kao redatelj, uz paralelno pisanje o teatru u kojem je pokazivao posebno zanimanje za moderna kretanja u tadašnjem europskom kazalištu. Posebno je značajna suradnja s Bertoltom Brechtom za boravka velikog njemačkog dramatičara u SAD-u kojoj je vrhunac režija Galilea Galileja 1947, a koliko je Loseya taj komad privlačio pokazao je i ekranizacijom 1974. Kazališni uspjesi otvorili su mu vrata i filmskih studija pa nakon nekoliko kratkih filmova snima 1948. i prvi cjelovečernji film Dječak zelene kose za kojim slijede još četiri filma u kojima se pokazuje da je Losey potpuno po strani prevladavajućih tendencija tadašnjeg američkog filma dijelom i zbog naglašeno ljevičarskih stavova u prikazivanju sukoba pojedinca s vladajućim društvenim normama, ali i zbog drukčijeg filmskog postupka (povremeno težeći brehtijanskom efektu otuđenja) koji je posebno vidljiv u njegovu remakeu Langova filma M.. To ga početkom pedesetih dovodi na crnu listu McCarthyjevog “lova na vještice”, pa seli u Englesku, gdje karijeru započinje niskobudžetnim eksploatacijskim filmovima (potpisanim pseudonimima), da bi krimićima Vrijeme bez milosti (1957) i Betonska džungla (1960) dosegao ne samo vrhunce žanra nego i tadašnje svjetske produkcije, spajajući elemente europske filmske tradicije i snage i ekonomičnosti američkog gangsterskog filma u dojmljivu sliku svijeta zločina kao tamnog ogledala postojećih društvenih odnosa.


To mu donosi priznanja utjecajnih francuskih Cahiers du cinéma, a zauzvrat se Losey u za njega netipičnoj Evi (1962) nastoji približiti stilskim odrednicama francuskog novog vala. No, za sljedeće je razdoblje mnogo značajnija njegova suradnja s glasovitim dramatičarem Haroldom Pinterom, što dovodi i do inovacija u njegovu prosedeu. Fabula postaje manje konzistentna, priča manje važna, a pozornost se usmjerava na unutrašnji život protagonista, što dovodi do neobičnog vizualnog oblikovanja atmosfere u potrazi za slikovnim adekvatom psihičkih stanja. To rezultira vrhunskim dometima Sluge (1963), Nesreće (1967) i Ljubavnog glasnika (1970).


Nakon toga Losey pokušava otvoriti druge stvaralačke krugove političkim filmom kakav je npr. Ubojstvo Trockog (1972) ili vraćanjem staroj ljubavi kazalištu sa slabašnom ekranizacijom Ibsenove Kuće lutaka i spomenutim nešto uspješnijim Galilejem (mnogo bolji i efektniji mu je Mozartov Don Giovanni iz 1979). Relativan neuspjeh tih filmova dovodi do promjene ne samo tema njegovih filmova nego i prebivališta. Radeći na britansko-francuskoj koprodukciji Romantična Engleskinja (1975) Losey seli u Francusku i povezujući iskustva iz suradnje s Pinterom s traženjem modernog izraza u djelima Resnaisa i Viscontija ostvaruje uz remek-djelo Gospodin Klein (1976) još nekoliko vrijednih filmova u kojima je u prvom planu identitet pojedinca (i njegovo gubljenje) u nesklonu mu okruženju. To je obogaćeno i nizom drugih značenjskih slojeva i bogatstvom motiva koji ostavljaju mogućnost gledatelju da sam izvede zaključke. Kompleksno je to ispitivanje načina življenja u suvremenom svijetu (čak i onda kada je tema vezana za bližu prošlost) koje ne donosi optimističkih zaključaka, što uvjerljivo zaokružuje opus autora čiji lik u filmu Prokleti (1961) kaže: “Sviđa mi se, jer ne voli svijet. To je dobar početak”. (Tomislav Kurelec)