Poput svih subverzivnih sineasta tako je i slučaj španjolskih angažiranih filmaša Luisa Garcie Berlange i Juana Antionia Bardema dokazao da se najbolji filmovi stvaraju u najtežim životnim i političkim okolnostima



Autorski putovi Berlange i Bardema često su se razdvajali, ali i ukrštavali kad je bilo najteže. Ali oni nisu bili samo bliski suradnici nego i veliki prijatelji. Njihov prvi zajednički film Esa pareja feliz (Sretni par) snimljen 1951. u kojem netom vjenčani madridski bračni par postaje na jedan dan zaštitno reklamno lice tvornice sapuna, besplatni obroci i sponzorirani pokloni uračunati, doima se kao da je snimljen danas u eri agresivnog korporacijskog marketinga. Zbog takvih i sličnih tema bili su često na udaru frankističke cenzure, zbog koje su znali upasti u takve bizarne situacije da ih se ne bi postidio ni veliki Bunuel. Tako je Berlangina farsa Los jueves, milagro (Mirakuli četvrtkom) koja se sprdala sa crkvenom proizvodnjom čudesa u komercijalne svrhe toliko razljutila katolički kler da je njegova produkcijska kompanija snažno povezana s tim istim klerom natjerala režisera da prekroji scenarij zajedno s jednim svećenikom. A njegov najpoznatiji i definitivno najbolji film Bienvenido Mister Marshall!, u kojem se obrušio na Hollywood, makartizam, katoličku crkvu i frankizam a koji je bio uvršten u službenu konkurenciju Cannesa, toliko je iznervirao predsjednika festivalskog žirija Edwarda G. Robinsona da ga je nazvao 'antiameričkim'.


Tada Berlanga i Bardem osnivaju vlastitu produkcijsku kompaniju UNINCI i hrabro nagovaraju Bunuela da se vrati u Španjolsku nakon njegova dvadesetdevetogodišnjeg egzila da bi snimio Viridianu. No, film nije mogao izbjeći cenzorske škare i prikazivanje je bilo zabranjeno, a UNICI se ugasila pod pritiskom Francova režima.


Mnogi kritičari stavljali su Berlangin i Bardemov rad u zajedničku neorealističku kutiju, možda i zato jer se na taj način mogla najlakše izbjeći dublja analiza njihovih opusa, iako je Berlangin odnos prema španjolskoj filmskoj i literarnoj tradiciji bio mnogo kompleksniji. I sam Berlanga mrzio je autorsku kategorizaciju. Jer dok je Bardem bio veći štovatelj tada već pomalo umorne talijanske neorealističke tradicije što dokazuje i njegov uznemirujući portret španjolskog mačizma Calle Mayor u kojem grupa provincijskih besposličara nagovori mladog madridskog pastuha da zavede Betsy Blair, Berlangin odnos prema politici često je bio kontradiktoran i balansirao je na problematičnoj granici 'između popularne kulture i kulturnog populizma' kako je to naveo jedan kritičar. On nikad nije u potpunosti dijelio Bardemovu militantnost. Njegove subverzije više se pozivaju na tradiciju španjolskog popularnoga teatra poznatijeg kao 'sainete'. No zato je itekako podržao njegovu kritiku izrečenu na konferenciji u Salamanci da je španjolski film Francove ere 'politički sterilan, društveno lažan, intelektualno bezvrijedan, estetski irelevantan i industrijski paraliziran'.


Zato je za Berlangu bio presudan susret sa španjolskim scenarističkim doajenom Rafaelom Azconom koji je započeo karijeru adaptiranjem vlastitih romana za genijalnoga Marca Ferrerija. Suradnja Berlange i Azcone trajala je više od tridesetpet godina i bila je simptomatičnija od one s Bardemom. Upravo tada nastali su veliki autorovi filmovi poput božićnoga komada Placido koji slijedi Caprinu tradiciju minus sentimenti te El verdugo u kojem protagonist nasljeđuje posao državnog egzekutora nakon što je oženio njegovu kćer. Bila je to autorova okrutna reakcija na pervertirani režim koji je tada na smrt osudio dvojicu anarhista i člana komunističke partije Juliana Grimona.


Ali paradoksalno je da je upravo slom Francova režima, a time i smrt cenzure oslabila Berlangin i Bardemov autorski credo. Već su se umorili. Sloboda je za njih došla prekasno. Nakon svega što su proživjeli i nakon čestih Bardemovih boravaka u zatvorskoj ćeliji to nije ništa neobično. Kao da ih je novonastala sloboda spriječila da do kraja istraže tijela koja su ih toliko opsjedala. Došlo je vrijeme za neke nove dečke. Došlo je doba da se Movida proba. Ali to je već neka druga priča. (Dragan Rubeša)