Susret sa značajnim Bergmanovim filmovima u kojima atmosfera i dekor kao i originalno kretanje kamere, koje je uvijek u funkciji psihičkih stanja protagonista, te tretiranje ljudskog lica kao najzanimljivijeg pejzaža, te
bavljenje pitanjima čovjekove egzistencije zasigurno će biti izniman doživljaj
Današnjoj mlađoj, pa i srednjoj generaciji ne samo ljubitelja filma, nego i kritičara i ostalih filmskih profesionalaca Ingmar Bergman (1918.) u svijesti je kao klasik i negdašnji prvak art-filma. Najvažnije je pritom pitanje koliko su njegova klasična djela još živa i kako korespondiraju s današnjim gledateljima, a odgovor na to moći će, dakako svatko za sebe, pronaći i gledatelji reprezentativna izbora koji uključuje većinu najznačajnijih filmova redateljeva opusa.
Ipak treba napomenuti da se Bergmana samo iz današnje vizure može uvrstiti u art-film, jer su ga suvremenici njegovog vjerojatno najznačajnijeg razdoblja od sredine pedesetih do sredine šezdesetih, pa i nekih kasnijih filmova poput Krikova i šaputanja (1972.), Prizora iz bračnog života (1974.) ili Fanny i Alexander (1982.), doživljavali kao velikog autora čija su se djela s uspjehom prikazivala u komercijalnim kinima širom svijeta, pa i u nas i bila ovjenčana nagradama na najvećim festivalima poput Cannesa, Berlina i Venecije, što možda ne mora biti dokaz da ne pripadaju art-filmovima, ali ipak i s tri Oscara, koji se zasigurno ne dodjeljuju izrazito elitističkim ostvarenjima.
Doba kada se Bergmana smatralo jednim od najvećih autora u povijesti svjetske kinematografije bilo je i doba kada su se i filmaši i oni koji su o filmu pisali trudili dokazati kako je i film umjetnost ravnopravna ostalima, pa su baš Bergmanovi filmovi sa slojevitim značenjima, istraživanjem ponora ljudske duše, nijansiranom psihologijom i inovativnim i vizualno efektnim redateljskim prosedeom bili krunski dokaz utemeljenosti tih nastojanja. No, prije otprilike četvrt stoljeća u filmskoj je kritici (posebice kod naših tada mladih kritičara) prevladala tendencija žanrovske kritike, koja više nije tretirala film kao umjetnost nego prvenstveno kao medij (otuda i danas preveliko insistiranje na zaradi tj. gledanosti pojedinog ostvarenja) i
vrednovala filmove prema tome u kojoj mjeri zadovoljavaju zakonitosti pojedinog žanra.
Pritom ne samo da art-film nije tretiran kao u toj "demokratičnosti" ravnopravan žanr, nego su elementi umjetničkog u filmu postali najviše
zazorni, gotovo automatski uspoređivalo ih se s artificijelnim, te u takvom ozračju za Bergmana više nije bilo mjesta, osim kada se baš na negativnom odnosu prema njegovim filmovima dokazivala inovativnost i revolucionarnost te nove kritike. Takva kritika nalazila je uporište u žanrovskim ostvarenjima holivudskih klasika. Pritom je time pripomogla potpunoj dominaciji suvremenog američkog filma u kinima. Ipak, oni koji su pomalo zamoreni jednoličnošću glavnine takve ponude na velikom ekranu (bez obzira na to što i među novim američkim filmovima ima niz vrlo vrijednih djela) susret sa značajnim Bergmanovim filmovima u kojima atmosfera i dekor kao i originalno kretanje kamere, koje je uvijek u funkciji psihičkih stanja protagonista, te tretiranje ljudskog lica kao najzanimljivijeg i značenjima najnabijenijeg pejzaža, te snažno autorovo bavljenje bitnim pitanjima čovjekove egzistencije bit će zasigurno izniman doživljaj. (Tomislav Kurelec)