„U stvari - priznaje Bergman - svi moji filmovi vizualizacija su mojih snova, pružaju odušak tenziji koja nastaje u procesu traganja za smislom ljudske egzistencije“



Ingmar Bergman je imao sedam godina kada je dobio dar koji ga je očarao: minijaturno kazalište lutaka i „čarobnu lampu“ za projiciranje „živih slika“. Tko bi mogao pomisliti da će taj mali radoznali Nordijac, dvadesetak godina kasnije, osvanuti kao autor igranoga filma Kriza (1945), u kojemu su već bile uočljive naznake njegove trajne opsjednutosti žanrom psihološke drame. No, nije baš dugo trebalo čekati pa da se iskristalizira i Bergmanova dugovječna upućenost na žene kao životne partnere, ali i na žene kao dominantne heroine u njegovim brojnim djelima. Iz te će se opsesivne potrebe da pohvata svu psihološki tananu slojevitost ženskoga svijeta i da dokuči njegove intimne (kadšto ćudljive) posebnosti, iznjedriti pregršt dopadljivih, zaigranih, duhovitih pa i provokativnih ostvarenja kao što su: Žene čekaju, Ljeto s Monikom, Lekcija iz ljubavi, San žene, Osmijesi ljetne noći.


No, nastavak će njegova zamašna stvaralaštva (obilježena autorstvom prepoznatljive poetike) zaorati i u filozofski fundamentalna pitanja čovjekove egzistencije kao što su sam smisao života, tko smo i što smo, odnos prema ljubavi, vjeri i smrti, gubitak komunikacijske moći riječi i posvemašnja nemogućnost razumijevanja među ljudima; šutnja Boga. Izazovno tematizira i granična područja između zbilje i privida, stvarnosti i iluzije.


Sklon oniričkom, opterećujuća psihološka pa i psihopatološka stanja svojih junaka „promatra kroz alternativna stanja svijesti“ oličena u halucinacijama, fantazmagoričnim prizorima, tjeskobnim snovima; shizofreniji, anksioznosti, klaustrofobičnosti, represiji, apatiji, animalnoj agresiji, seksualnim frustracijama, zanijemjelosti...U filmu Vučje doba „junak doživljava stvarnost kao ekspresionistički uobličen košmarni san“.


Ipak, i usred dramatične orgije duboko onespokojavajućih prizora, znat će zaiskriti nepokoreni duh igre, pa čak i igre u igri.

„U stvari - priznaje Bergman - svi moji filmovi vizualizacija su mojih snova, pružaju odušak tenziji koja nastaje u procesu traganja za smislom ljudske egzistencije.“


Najsugestivniji središnji dio njegova stvaralaštva nastajao je u nepopustljivu, grozničavu tempu - kao jedan te isti film podijeljen u više „epizoda“ - snažno svjedočeći o autorovu postupnom gubljenju vjere u svijet koji samo što nije potonuo u posvemašnji očaj, u šutnju: Večer komedijaša, Sedmi pečat, Divlje jagode, Djevičanski izvor, Kroz tamno ogledalo, Pričesnici, Šutnja, Persona, Krici i šaputanja, Jesenja sonata.


Među stilistički prepoznatljivim zaštitnim znakovima Bergmanova stvaralaštva odskače njegov duboko intimistički komorno fundirani - krupni plan. Kamera stalnoga snimatelja Svena Niqvista, poput visoko osjetljiva seizmografa, s lica nesretnih heroina čita jedva zamjetljive titraje napaćene duše ali i gromoglasne provale gnjeva. Snimao je uvijek sa „svojim“ glumicama (Harriet Andersson, Ingrid Thulin, Gunel Lindblom, Bibi Andersson, Liv Ullman), a jednom i s velikom odbjeglom zemljakinjom Ingrid Bergman. (Petar Krelja)