Zvuk mora nosi snažan i kompleksan ženski lik, čime se redatelj još jednom skladno uklopio u sklonost feminističkom diskursu, obrade tema koje bi se uvjetno mogle nazvati ženskima, profiliranja zanimljivih i slojevitih protagonistica te predočavanja zbivanja iz dominantno ženske perspektive, kao neka od trajnih obilježja španjolskog filma



Španjolskog scenarista i redatelja Josepa Joana Bigasa Lune, koji je nakon duge i teške bolesti preminuo u travnju 2013., prisjećamo se kroz erotsku romantičnu dramu Zvuk mora iz 2001. godine nominiranu za dvije nagrade Goya. Katalonski umjetnik sklon obradama provokativnih priča kojem kontroverze nisu bile strane i koji je Srebrnim lavom ovjenčanom humornom romantičnom dramom Šunka, šunka iz 1992. prema riječima samog glumca lansirao zvjezdanu karijeru Javiera Bardema, uz scenarističku suradnju Rafaela Azcone, među ostalim suscenarista u Cannesu nagrađene Rođakinje Angélice Carlosa Saure i izvrsnog Nacionalnog lova Luisa Garcíje Berlange, na zanimljiv je i razmjerno uspio način ekranizirao istoimeni roman Manuela Vicenta. Storiju o mladom profesoru engleskog jezika Ulisesu, koji kao pridošlica u malom obalnom gradu započinje vezu s atraktivnom Martinom, kćeri jedinicom vlasnika lokalnog restorana, pa nedugo nakon vjenčanja i dobivanja prinove nestaje na moru, a ona biva prisiljena prihvatiti ponudu za brak mjesnog bogataša Sierre, Luna je režirao vrlo sigurno i sugestivno s naglaskom na dojmljivu vizualnost i likovnost baš kao i na atmosferičnost i poetičnost te na raspoložene nastupe glumaca prema čijim likovima nije pokazao previše empatije i sućuti. I Manuel Vicent i Luna motive posuđuju iz grčke mitologije, ne samo na razini imena glavnog muškog lika i citata iz Vergilijeve "Eneide" koji funkcioniraju i kao najave budućih zbivanja, a protagonisti su osobe s manama od krvi i mesa koje su u djelovanju vođene tjelesnošću, strašću i egoizmom. U glumačkom se smislu osobito ističe prekrasna Leonor Watling, znana i iz Almodóvarova Pričaj s njom te iz romantične egzistencijalne drame Moj život bez mene sunarodnjakinje Isabel Coixet.

I ovaj Lunin film nosi snažan i kompleksan ženski lik, čime se redatelj još jednom skladno uklopio u sklonost feminističkom diskursu, obrade tema koje bi se uvjetno mogle nazvati ženskima, profiliranja zanimljivih i slojevitih protagonistica te predočavanja zbivanja iz dominantno ženske perspektive, kao neka od trajnih obilježja španjolskog filma. Kao i njegovi sunarodnjaci Carlos Saura, Victor Erice, Julio Médem, Fernando Trueba pa čak i Álex de la Iglesia, i Luna se u svojim žanrovski manje ili više čistim i definiranim ostvarenjima bavio i pitanjima spolnih, rodnih i seksualnih odnosa, koja je nerijetko analizirao iz barem ravnopravnog ako ne i naglašeno ženskog motrišta. (Josip Grozdanić)