Nakon što je Mira Nair osvojila Zlatnog lava na prošlogodišnjoj venecijanskoj Mostri, a Ashutosh Gowariker (Lagaan) osvanuo među nominacijama za Oscara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja, indijski film je preko noći osigurao status ultimativne medijske atrakcije. No, dok su perjanice indijskog autorskog filma poput Mire Nair i Shekhara Kapura shvatile da im je Indija postala pretijesna i pridružile se globalnim autorskim migracijama, jer su inozemni producenti procijenili njihove autorske osobnosti dovoljno zanimljivima da u njih ulože svoj novac, čime je bio osiguran njihov prodor na evropsko i američko filmsko tržište, indijski povijesni spektakli i mjuzikli u kojima se mitologija, snažni kolorit, emocije, folklor, patos i ekscentrična uporaba plesnih i glazbenih numera združuju u autohtono stilsko jedinstvo, mahom su u Evropi osuđeni na etnički geto Bradistana. To još ne znači da bismo trebali ostati ravnodušni na žanrovske konvencije Bollywooda koji je davno preoteo primat Hollywoodu glede brzine kojom izbacuje s pokretne trake svoje celuloidne megahitove, koliko god se evropski hvalospjevi adresirani na autora trosatnog indijskog mjuzikla najčešće promatraju kao smišljena provokacija ili odraz kritičareva uvrnutog ukusa. Takva hiperprodukcija je transformirala zvijezde Bollywooda u ultimativne radoholičare pokretnih slika, poput slavne Manorame, koja je 1985. godine odigrala tisućitu ulogu, ali ne i zadnju (ponekad je paralelno radila na 30 različitih projekata). No, vizualni stil tih populističkih spektakla snimljenih u studijima mnogoljudnog Bombaya može se jedino promatrati kao king-size varijanta pop videa, čija poetika istodobno funkcionira i kao idealno propagandno sredstvo za buđenje nacionalnih osjećaja indijskih masa. Da i ne govorimo o njihovom tretmanu star sistema. Jer, nakon što je jedan od najpoznatijih indijskih glumaca bio hospitaliziran, zadobivši teške ozljede na snimanju, mase njegovih obožavatelja opsjedale su bolničku zgradu nudeći mu svoje organe. Uplakane curice su mu slale ljubavna pisma ispisana vlastitom krvlju. A Indira Gandhi odgodila je svoje putovanje u SAD, da bi u panici odjurila do njegova bolničkog kreveta.
Ciklus ignorira Manoramine rekorde, ali se zato u njemu zrcali mala povijest indijske kinematografije, u rasponu od indijskih autorskih legendi poput Vankudrea Shantarama koji je svoj prvi film snimio davne 1930 godine, pa sve do populističke produkcije u ozračju protekle dekade koju su obilježili Sibi Malayil i patriotski orijentirane melodrame Manija Ratnama koji je u medijima bio često napadan zbog svojih “antimuslimanskih” stavova. A nije zaobiđen ni respektabilni Ritwik Gathak, osvjedočeni ljevičar i disident, jedan od rijetkih indijskih filmaša starije generacije čiji je opus mogao parirati veličanstvenom Satyajitu Rayu, samo što je za razliku od Raya njegov humanistički rukopis bio daleko prkosniji i gnjevniji. Nemojmo ih isključivo percipirati u kontekstu ultimativne egzotike. Oni su zaslužili mnogo više. (Dragan Rubeša)