Izazovna nedokučivost vjerojatno je uz izvanredno glumačko umijeće potakla niz istaknutih francuskih filmaša poput Jacquesa Rivettea, Jacquesa Doillona, Patricea Lecontea, Andréa Téchinéa i Claudea Chabrola da Sandrine Bonnaire angažiraju u filmovima, što joj je donijelo reputaciju muze
Budući da se u nas europski filmovi rijetko pojavljuju na redovitom repertoaru, tako i njihovi interpreti teško stječu veću popularnost, osim ako se ne pojavljuju i u komercijalnim holivudskim ostvarenjima. Zato će tek onaj dio naših filmofila koji je imao prilike barem nešto sustavnije pratiti francusku kinematografiju znati da je Sandrine Bonnaire jedna od najcjenjenijih njenih glumica. Pritom će im se - ne posve bezrazložno - činiti da je njezino zvjezdano razdoblje najvjerojatnije bilo potkraj prošlog stoljeća, iako joj je tek četrdesetičetiri godine – rođena je u okolici Pariza 31. svibnja 1967. u obitelji s jedanestero djece. Brz uspon i pad bio bi donekle objašnjiv za glumicu koja je postala zvijezdom zahvaljujući prvenstveno atraktivnu izgledu, ali Sandrine Bonnaire već je kao vrlo mlada djevojka pokazala glumačku nadarenost.
Nakon nekoliko statiranja i malih epizoda već ju je u šesnaestoj jedan od tada najuspješnijih francuskih redatelja Maurice Pialat angažirao za glavnu ulogu neprilagođene tinejdžerke koja se bori sa životnim nedaćama i promašajima u nastojanju da ostvari slobodu u Našim ljubavima (À nos amours) za što je nagrađena francuskom nacionalnom nagradom César kao najbolja ženska nada (što bi u nas odgovaralo nagradi za najbolju debitanticu). Pialatova fascinacija njenom već tada bogatom osobnošću i glumačkim izrazom iskazuje se načinom kako kamerom vreba njene reakcije, a i kako je gleda i reagira na njenu interpretaciju u scenama u kojima kao glumac u ulozi njena oca uspijeva u suigri s njom ostvariti neke od najdomljivijih filmskih prizora između oca i kćerke u osjetljivim godinama. A već s osamnaest godina Sandrine Bonnaire nedvojbeno je ušla među vodeće francuske glumice što dokazuje i César za najbolju glavnu žensku ulogu u filmu najznačajnije francuske redateljice Agnès Varda Vagabund (Sans toit ni loi) u kojem tumači klošarku koja odbacuje srednju klasu u kojoj je stasala i postaje lutalica bez ambicija i sredstava.
Te su dvije nagrađene uloge i pored zajedničkog stremljenja protagonistica prema sreći potpuno oprečne u svim drugim karakternim svojstvima, ali je ipak i u tim počecima moguće razabrati neke karakteristike glume Sandrine Bonnaire koje će biti zajedničke većini njezinih interpretacija. Bez obzira je li riječ o ženama koje se sukobljavaju sa svojom okolinom zbog nepravdi i problema i nastoje se aktivno izboriti za svoju slobodu ili pak traže tu slobodu u potpunom odustajanju od sukoba i činjenja likovi Sandrine Bonnaire potiču one koji dolaze u dodir s njima da se otvore i da traže zajedničke točke s njima, ali unatoč dojmu razumijevanja očito je da se takve protagonistice neće nikada potpuno otvoriti i da će uvijek čuvati neku svoju tajnu. Ta izazovna nedokučivost vjerojatno je uz izvanredno glumačko umijeće potakla još niz istaknutih filmaša poput Jacquesa Rivettea, Jacquesa Doillona, Patricea Lecontea, Andréa Téchinéa i Claudea Chabrola da je angažiraju u filmovima, što joj je donijelo i reputaciju muze francuskog autorskog filma u značajnome razdoblju potkraj prošlog stoljeća (koje je jedino u nas – očito zbog nepoznavanja - proglašavano krizom te velike kinematografije). Upravo je za Chabrolov film La Cérémonie (1995.) kao Sophie, služavka bogatog bračnog para koja skriva svoju nepismenost što će voditi prema tragediji, dobila (zajedno s Isabebelle Hupert iz istog filma) nagradu za najbolju glumicu na festivalu u Veneciji, a i jednu od pet nominacija za Césara.
Posljednja od tih nominacija bila je 2000. za godinu dana ranije snimljen film Est-Ouest redatelja Régisa Wargniera i bila je nagovještaj stanovitih promjena u njezinoj glumačkoj karijeri. I ovdje je doduše riječ o vrlo dobrom i nagrađivanom ostvarenju (uz ostalo nominiranom i za najbolji strani film i za Oscara i za Zlatni globus), ali za razliku od dotadašnjih najviših dometa Sandrine Bonnaire u autorskim filmovima visokih umjetničkih pretenzija, Wargnier je posvetio znatnu pozornost i privlačenju šire publike. A i Bonnaire je čini se u to doba počela razmišljati o tome da se okuša u filmovima i ulogama koji će zainteresirati što više gledatelja. Tako je počela uspješno pokazivati i komičarski talent - primjerice u Gospođici (Mademoiselle 2001.) Phillipea Lioreta za što je nagrađena na Festivalu romantičnog filma u Cabourgu. Uz to očito je bila otvorena za suradnju s novim autorima poput debitantice Caroline Botarro u vrlo zanimljivoj Joueuse (2009.). A da im je mogla ponuditi i ne samo glumačko nego i mnogo kompletnije filmsko iskustvo pokazuje i to što se uspješno počela baviti režijom snimivši o mlađoj, autističnoj sestri vrlo originalan dokumentarac Elle s'appelle Sabine (2007.) bez patetike, ali s mnogo razumijevanja i osjećaja za detalje.
Ovaj ciklus filmova koji prezentira većinu glavnih odrednica stvaralaštva značajne francuske filmašice za našu publiku dragocjen je uvid u veliki doprinos Sandrine Bonnaire suvremenoj francuskoj kinematografiji. (Tomislav Kurelec)