Dovnikovićevi crtanofilmski likovi svašta trpe. Trpe tešku kob - strijeljaju ih (Ceremonija), čeka ih ista smrt ma kakav život vodili (Dva života), osloboditelji ih odlikuju i ostavljaju u okovima (Osloboditelj), cijeli im svijet raznesu eksplozije (Ljubitelji cvijeća). No najčešće ipak podnose 'tek' svakodnevne muke - ne mogu doći do riječi (Bez naslova), gnjave ih kaplari i samozvani autoriteti (Krek, Škola hodanja), ne daju im mira znatiželjnici, prolaznici i usputni nametljivci (Znatiželja, Putnik drugog razreda), trapi ih zatucan život (Jedan dan života)...


Ali, svejedno, odgledavanje jezgrenih Dovnikovićevih filmova ostavlja dojam vedrine, iako, doduše, melankolično obojene vedrine.


Nešto od te melankolične vedrine proizlazi iz naravi Dovnikovićevih junaka. Uglavnom je riječ o dobroćudnim naravima koje hoće ići na ruku svojoj okolini i misle da će u tome nastojanju uspjeti (osuđenici u Ceremoniji, čovjek na klupi u Znatiželji, cvjećar u Ljubiteljima cvijeća, regrut u Kreku, hodač u Školi hodanja, radnik u Jednom danu života, putnik u Putniku drugog razreda...). Dakle, optimistični su, iako u pravilu ne uspijevaju zadovoljiti svoju okolinu. Dijelom dojam melankolične vedrine ostavlja i upornost kojom se dobroćudnost Dovnikovićevih junaka ipak - pomalo i rezignatorski - održava u lice zahtjevnoj raznolikosti ljudskih naravi i ustrojstava što ih okružuju i stalno nešto od njih traže. Iako junaci svašta trpe, gledalac ipak dobiva optimističnu viziju da dobroćudnost, uza svu izloženost društvenim nevoljama, ipak ima šansi da opstane. K tome, tu i tamo, Dovniković i programatski obznanjuje vedrinu kao odušak u opterećujućem životu, bilo ostvarivan u mašti (regrutovo sanjarenje u Kreku), u euforiji pijanstva (Jedan dan života), u oslobađajućem bijegu (Znatiželja), bilo da mu je okupacija cijelog filma da bude vedar (vesele reklame za Podravku - Svako jutro jedno jaje...).


No, uza sve to, dojam vedrine je, čini mi se, izravna posljedica osobita Dovnikovićeva crtačkog i animacijskog stila. Taj crtež i animaciju - odnosno Dovnikovićev prizor - obilježava izrazita preglednost i 'maznost'.


Naime, od samoga početka, naime, od ranog Kerempuhova i duga-filmskog razdoblja, s početka pedesetih, Dovnikovićev crtački stil obilježava sklonost jasnom ocrtavanju figura likova, s time da čak i 'nedovršeno' ocrtavanje lika ili dijelova lika ostavlja dojam dovršenosti zahvaljujući preciznoj sugestivnosti poteza i jasno izvedenoj animaciji lika, punoj animaciji gdje treba psihološki karakterizirati, reduciranoj gdje treba situaciju razigrati. Dovniković je vještak da u krajnje pojednostavnjenu crtežu tako izabire naznake detalja da prizor ostavlja dojam karakterizacijskog bogatstva, podjednako onog pojavnog (izgleda likova i ambijenta), kao i psihološkog. I oblikovanje i animacija uporno mu je vođena istančanim psihološkim nakanama, što je izrazito različito od dominantnog psihološki krajnje shematska, stereotipizirana polaznog stila 'zagrebačke škole' (onog iz, primjerice, Vukotićevih, Kostelčevih i Mimičinih filmova). Primjerice, vrlo repetativne situacije - a retoriku repeticije Dovniković izrazito voli - onu u Ceremoniji, Znatiželji, Školi hodanja, Ljubitelju cvijeća, Kreku i dr., čini zanimljivima upravo svojim fino izvedenim i pomno raspoređenim animacijsko-crtežnim karakterizacijama 'sitnih' mimičkih i gestualnih reakcija lika na situaciju u kojoj se zatekao.


U svim Dovnikovićevim djelima uočljiva je sklonost inventivnoj i uvjerljivoj psihološkoj karakterizaciji, temeljenoj na visoko uživljenoj sposobnosti uočavanja onih psiholoških reakcija što su komentatorski najdjelotvornije u danoj situaciji, ali i, nadasve, sposobnosti da ih slikovno-animacijskog utjelovi i precizno tempira. Ne tempira se samo geg u crtanome filmu - u Dovnikovićevskom se crtanofilmskom svijetu nadasve tempiraju konstitutivne i komentatorske psihološke reakcije.


No, sav taj opisan kompleks pregledna i psihološki karakterizirajućeg crteža kod Dovnikovića je osobito obilježen. Naime, iz kojeg god razdoblja Dovnikovićeva crtačkog stvaralaštva uzmete likove, uočit ćete njihovu 'zaobljenost' i 'punašnost', dječji povećanu glavu u omjeru prema tijelu. Sve to teži, tipično, izazvati 'mezimački' odnos prema liku, onakav kakav imamo prema onome što je 'djetinje', maleno, oblo - tj. mazno. Kad se ovakva 'mazna' postava lika spoji s trpilačkom dobrodušnošću lika, i prepoznatljivo tipičnim psihološkim reakcijama, ona ga čini neodoljivo simpatičnim, vrijednim zaštitničkog i pokroviteljskog sentimenta. Ali, preko takva se lika - sveudilj mazna kroz cijeli film - i nevolje koje on trpi 'omekšavaju', čine pripitomljivima. K tome i kod nedobrodušnih likova što okružuju junaka sve se njihove 'loše naravi' pokazuju prihvatljivo običnima, pa povremeno i 'simpatičnima', upravo zahvaljujući i njihovoj oblosti i 'dječjim' obrisima.


Svijet Dovnikovićevih filmova nije nimalo laskav po ljude, ali nije nimalo deprimirajući - ima u njemu neke gotovo dječje, opuštajuće simpatičnosti, maznosti, on potiče na vedru sućut, ali i iskazuje melankoličnost nad svojom 'prihvatljivom neizlječivošću'.


(Hrvoje Turković)