Ovaj ciklus brazilskog filma daje sliku gotovo opsesivnih preokupacija brazilskih autora, koji bez obzira na odabir žanra ili teme, uvijek, pa makar u potisnutu podtekstu, prenose sliku nevjerojatnih socijalnih i ideoloških razlika - koje uostalom ne obilježavaju samo Brazil, već cijelu Južnu Ameriku



Sublimna ljepota zvuka brazilske bossa nove prožima film Os Desafinados (Slightly Out of Tune, 2008.) režijskoga veterana Waltera Lime Jr. Priča prati grupu prijatelja koji odrastaju u političkim nemirima šezdesetih i sedamdesetih u Brazilu. Mladi muzičari osnivaju band Os Desafinados i postaju dijelom brazilskog glazbenog pokreta bossa nova. Film je osobna autorska ljubavna posveta iskusnog redatelja Lime Jr., ovom originalnom, cool i seksi jazz pravcu rođenom izvan Sjedinjenih Država. Walter Lima Jr. (1938.) karijeru je započeo sredinom šezdesetih godina i pripadao je brazilskoj Cinema Novo generaciji, te je još njezin aktivni umjetnički glas. Za film Brasil Ano 2000 (1969.) bio je nominiran za Zlatnog medvjeda na Berlinskom filmskom festivalu.


Limin film pokušava ujediniti snažne glazbene aspiracije glavnih junaka i socijalne realnosti, no dramatski razvoj započinje tek u drugom dijelu filma, nakon pomalo 'ravnih' i razvučenih uvoda i sredine. Pripovjedački okvir je današnji televizijski pogled na grupu Os Desafinados, koji je ostvaren uz pomoć lika filmaša Dicoa (Selton Mello), koji je snimao svaki zvuk i pokret banda. Lima koristi Dicov „film“ da oslika Rio kada jedva da je bio otkriven kao kolijevka nove i sjajne jazz forme… na žalost, ne uspijeva mu u potpunosti uhvatiti hot vibru Rija iz tog vremena. Grad je, de facto, najljepše iskorišten kao 'kulisa' za emocionalne scene između glavnog junaka, Joaquima (Rodrigo Santoro) i njegove žene Luize, koju je toplo odigrala Alessandra Negrini. Band, s lirskim jazz pristupom, uspijeva impresionirati američkog producenta Leona (David Herman), te odlazi u New York, ispunjen velikim očekivanjima.

Za razliku od Rija, Lima uspijeva dobro oživjeti njujoršku džezističku scenu - na kojoj Os Desafinados postižu određeni uspjeh - u sjajnoj sekvenci u legendarnom Village Vanguardu. Direktor fotografije Pedro Farkas, briljantno je spojio dokumentarni historijski materijal sa snimateljskim stilom, tako da je kombinacija fictiona i vizualnog dokumenta postigla sjajan efekt. Emocionalni vrhunac filma je kada dečki u njujorškom Central Parku otkrivaju brazilsku pjevačicu u egzilu Gloriju (Claudia Abreu), koja će postati njihovom moćnom muzom, a u nju će se i zaljubiti Joaquim i njegov prijatelj Davi, drugi čovjek banda. Band se ipak vraća u domovinu, a povratak je bolan, obilježen nasilnim političkim događanjima. Limini glumci perfektno su odabrani, a ekipom dominira fenomenalna Abreu i karizmatski Santoro. Os Desafinados lijep je i melankoličan uvod u ciklus brazilskog filma - film sjećanja, s prekrasno oživljenim dizajnom tog vremena, dok dio glazbe koju je za film napisao Wagner Tisoa, pjeva talentirana režiserova kći, Branca Lima.

Hrana je drugo ime za moć u kulinarskoj osvetničkoj drami Estomago: A Gastronomic Story (2007.) Marcosa Jorgea. Radnja filma je u paralelnu vremenskom toku: glavni junak, Raimondo Nonato u sadašnjosti je u zatvoru, a u prošlosti je, doslovno bez ičega, „iz prašume“ - kako mu se rugaju - došao u veliki grad. Počeo je od nule, perući suđe i pekući pileće krokete u maloj zalogajnici. No, njegov talent biva zamijećen: prvo ga 'otkrije' lokalna prostitutka Irija (Fabiula Nascimento), koja je epikurejski nastrojena i u hrani nalazi seksualno zadovoljstvo, a potom i vlasnik finoga talijanskog restorana u blizini. Raimondo napreduje, no s obzirom na dramaturšku strukturu, jasno je da će uslijediti zločin. U zatvoru, u kojem za europske i američke standarde vlada nezamisliv stupanj samoorganizacije, Raimondo je također 'car', brzo se uspinjući na ljestvici moći, zahvaljujući kulinarskom talentu, odnosno kuhanju za cijelu ćeliju. Jorgeova filmska gastronomska priča pruža zaigrani pogled na očajno siromašna čovjeka, koji otkriva da je talent siguran put do uspjeha, ali pritom ostaje emocionalno naivan poput djeteta, što ga i dovodi do razočaranja u ljubavi i zločina. Estomago je dobio niz nagrada na filmskom festivalu u Riju, uključivši nagradu publike i nagradu Joaou Miguelu za glavnu ulogu.


Jorge Duran, autor filma Proibido Proibir (Forbidden to Forbid, 2007.), čileanski je režiser koji živi u Brazilu, a ova uzbudljiva drama njegov je drugi igrani film. Proibido Proibir dobio je brojne nagrade na južnoameričkim filmskim festivalima i jednu od glavnih nagrada na prošlogodišnjem festivalu u San Sebastianu. Radnja filma zbiva se u Riju, a u centru zbivanja je socijalno-ljubavni studentski trokut, u kojem se nalaze djevojka i dva mladića. Glavni lik je Paulo (Caio Blat), student medicine, čiji je životni moto identičan anarhističkom pokliču studentskog pokreta 68. u Parizu - zabranjeno je zabraniti ili proibido proibir. Paulo kontinuirano puši travu i troši tabletice, a u otvornoj sekvenci filma odlazi u bolnicu, na posao stažista, potpuno drogiran. Usprkos tome, uspijeva briljantno odgovoriti na pitanje svojeg profesora i otkriti da se njegova kućna pomoćnica Rosalina (Edyr Duqui) razboljela od leukemije. Istovremeno, njegov najbolji prijatelj i 'cimer', Leon, kojeg igra Alexandre Rodrigues, glumac koji se proslavio u sjajnom Cidade de Deus (City of God, 2002.) Fernanda Meirellesa. Leon je politički svjestan student sociologije, radi istraživanje o djeci u favelama, a pritom je ludo zaljubljen u Leticiju (Maria Flor), studenticu arhitekture, koja dolazi iz uredne građanske katoličke obitelji. U trenutku kada Paulo upoznaje Mariju, ona postaje njegov zabranjeni predmet želje, ali pritom uviđa da u vlastitom životu ne može primijeniti svoj anarhistički moto jer ga veže prijateljstvo s Leonom koje ne želi razoriti. No, film se ne zaustavlja na ljubavnoj priči, jer Paulo se zbližava s umirućom Rosalinom, te se zajedno s Leonom i Leticijom upušta u spašavanje njezina mlađega sina iz favela Rija, gdje je dječak svjedočio ubojstvu starijeg brata, kojeg je na cesti ubila indiferentna i korumpirana policija. Nakon što policija uspijeva ubiti i mlađeg dječaka i raniti Leona, studentski trio upada u užas bijega. U ozbiljnosti te situacije moraju naglo i odrasti, što im daje snage da zrelo razriješe i svoje ljubavne probleme. Povezanost dva toliko različita mladića, čak i različite boje kože, zapravo odaje optimistični pogled na užas svakodnevice, razarane socijalnim razlikama, dok je Leticija simbol ljubitelja ljepote i života, koji ne mogu ostati nedodirnuti okrutnom realnošću. Kraj filma je otvoren, i zbiva se na rubu džungle, na golemom, ali propalom modernističkom objektu - koji odaje brazilsku nerazriješenu podjelu svijeta na favele i modernu arhitekturu, na ljude bez budućnosti i one koji su imali sreće da odrastu u uređenom socijalnom okružju.


Redateljica Elian Caffe u svojem se filmu Narradores de Jave (The Storytellers, 2003.) ponovno bavi zabačenom brazilskom provincijom, koju je obrađivala i u višestruko nagrađivanom prvijencu Kenoma. Kako i sam naslov sugerira, The Storytellers ulazi u brazilsku tradiciju usmene predaje, koja se prisjeća, odnosno oduzima zaboravu način života koji polako odlazi u povijest. Dolazak tehnologije nesmiljeno krši tradicionalni način života i vjerovanja, a Caffe ovoj temi žanrovski pristupa kombinacijom magičnog realizma i suvremene drame.


Kada selu Javeu, u dubini brazilske provincije Bahia, zaprijeti da će biti izbrisano gradnjom hidroelektrane i brane, stanovnici dođu na originalnu zamisao da pozovu jedinog pismenog člana svoje zajednice kako bi 'znanstveno' dokumentirali povijesnu važnost svojeg mjesta i tako spriječili gradnju hidroelektrane. Bivši poštar, Antonio Bia (Jose Dumont), inače zbog nepoštena ponašanja, neomiljen u zajednici, jedini može obaviti taj zadatak. No, priče očeva osnivača, zbog zamagljenosti i subjektivnosti sjećanja, ubrzo postaju kontradiktornima. Na žalost, Caffe nije uspjela ujednačiti dramsku i lirsku strukturu filma, priče su preduge, a pritom je zaboravljena dramska hitnost u spašavanju Javea.

Najstariji film u ciklusu, Central do Brasil (Central Station) nastao je 1998., a režirao ga je Walter Salles, iskusni brazilski redatelj, inače autor iznimno uspješna filma Dnevnik Che Guevare (Diarios de motocicleta, 2004.) u kojem je ulogu Chea odigrao sjajno talentiran Gael Garcia Bernal, koji je u međuvremenu postao internacionalna glumačka zvijezda. Glavni junaci Central do Brasil su Dora (Fernanda Montenegro), bivša nastavnica, koja na glavnom kolodvoru u Riju, zarađuje pisanjem pisama za nepismene, i devetogodišnji dječak Josue (Vinicius de Oliveira). Dora je ogorčena postarija žena, koja mrzi klijente i njihove epistolarne ljubavne probleme. Josueina majka piše 'preko' Dore pismo njegovu ocu, kojeg dječak nikada nije upoznao. Dječakova majka ispred kolodvora strada u prometnoj nesreći, a Dora, mrzovoljna i izmučena životom, gotovo protiv vlastitih uvjerenja uzima Josuea, i odlazi s njim na dalek put, na zabačeni svjeveroistok Brazila, u potrazi za ocem.

Sallesov je film osjećajna, ali nesentimentalna priča, melankoličan brazilski road movie, s diskretno plasiranim autorskim socijalnim i kulturalnim komentarima. Stilski, film nosi pečat utjecaja Vittorija De Sice, jer je studija potrage za obiteljskim vezama, a u širem smislu, priča o osobnoj i nacionalnoj nadi. I premda kraj možda nema očekivani emocionalni klimaks, gledatelj, za razliku od dječaka, nepogrešivo shvaća da je riječ o putovanju koje će odlučiti hoće li se Josue pridružiti milijunima brazilske djece prepuštene ulici ili će dobiti šansu za budućnost u obiteljskom okružju. Jedna od dugogodišnjih vodećih brazilskih kazališnih i filmskih glumica, Fernanda Montenegro nosi cijeli film s fantastičnom interpretacijom ogorčene i grube žene koja se transformira u ranjivo ljudsko biće, dok mali Oliveira, koji je dobio ulogu u konkurenciji1500 kandidata, glumi nevjerojatno prirodno ne igrajući na pridobivanje simpatije publike.

Central do Brasil bio je nominiran za Oscara za najbolji strani film, a Fernanda Montenegro za Oscara za glavnu žensku ulogu. Film je dobio najugledniju britansku filmsku nagradu Bafta za film s ne-engleskog govornog područja i Zlatnog medvjeda na Berlinskom filmskom festivalu. Proibido Proibir Jorge Durana i Central do Brasil Waltera Sallesa najbolja su djela ciklusa brazilskog filma, no tek odgledana cjelina - vrijedna truda svakog filmofila - daje sliku gotovo opsesivnih preokupacija brazilskih autora, koji bez obzira na odabir žanra ili teme, uvijek, pa makar u potisnutu podtekstu, prenose sliku nevjerojatnih socijalnih i ideoloških razlika - koje uostalom ne obilježavaju samo Brazil, već cijelu Južnu Ameriku. Favele, djeca prepuštena ulici, drogi, zločinu i okrutnosti policije kontrastirana su sa srednjom ili bogatom klasom, koja živi u paralelnom svijetu. Kontrasti su gotovo drugo ime za Brazil: snažne su ideološke, političke, socijalne i kulturne razlike u ovoj golemoj zemlji u kojoj supostoje nevjerojatne urbane aglomeracije s područjima u kojima se ljudi još uvijek za opstanak donkihotovski bore usmenom književnošću. Radili film o bossa novi, ljubavnom trokutu, gastronomskom zločinu ili potrazi za ocem, problemi te velike i fascinantne zemlje u srcu su svih njenih autora. (Alemka Lisinski)