Bio je glumac o kojeg su se hrvatska kinematografija i kazalište teško ogriješili, za njegov je stil, izričaj i pojavu najviše razumijevanja pokazala televizija



U filmu Crveno i crno Božidar Orešković glumi slikara koji dolazi u bolnicu na pretrage. Uvjeren je da ima rak pa za svaki slučaj uza se ima revolver da bi zeznuo sudbinu i sam odlučio kada da si prikrati život. Kako se pokaže, nalazi su negativni, no pred njim je opet problem: revolver će ipak upotrijebiti (s kakvim ishodom znat će oni rijetki koji su pogledali film) jer njega je zapravo strah života, a ne smrti. Film Crveno i crno režirao je 2006. godine produktivni Željko Senečić, hrvatski redatelj, scenarist, scenograf, slikar i tko zna što sve još ne, ali u vlastitoj produkciji na videu pa nikad nije smogao sredstava za 35mm kopiju koja bi obišla hrvatska kina. Država je bila nezainteresirana da mu pomogne, a i pulski festival je pokazao sličan stav. Šteta, Crveno i crno jedan je od zanimljivijih reprezentanata našeg autorskog filma tijekom posljednjeg desetljeća, jer je Orešković neskriveni redateljev alter ego.

Film je važan iz još jednog razloga. Pokazuje da je Orešković rasan glumac, u što Senečića nije trebalo uvjeravati, jer mu je povjerio podjednako zanimljivu ulogu i u svom filmu Prepoznavanje, koji se pamti po tome što je njegova partnerica Sandra Lončarić 1999. dobila Zlatnu arenu u Puli, premda njegov posao nije bio ništa manje sugestivan. Trebalo je, ipak, uvjeravati mnoge druge. Jer da nije sapunica Ponos Ratkajevih i Sve će biti dobro, malo bi njih znalo da je on još u glumačkom poslu. Bio je, recimo, izvrstan kao policijski inspektor u Slučajnoj suputnici Srećka Jurdane (2004.), ali i taj je film, kao i Crveno i crno, malo tko vidio. Božidar Orešković je glumac o kojeg su se hrvatska kinematografija i kazalište teško ogriješili. Kada ga vidite u spomenutim filmovima, ne možete vjerovati da nije postigao karijeru nekog našeg Jeana Gabina ili Humphreyja Bogarta. Sve mu je, zapravo, išlo na ruku. Izgledao je stameno, čvrsto, mogao je glumiti junake i grubijane, na što njegovi kolege nisu mogli ni pomišljati, jer su se doimali suviše kontemplativno ili su pak bili rođeni za komičare.

Takve tipove obično su utjelovljavali beogradski glumci, koji bi u nas dolazili na kraća gostovanja, no paradoks je bio da smo nekoga takvoga cijelo vrijeme imali u vlastitoj sredini. U kazalištu mu je povjerenje iskazao zagrebački HNK, ali samo donekle, jer tijekom angažmana u toj kući (umirovljen je 2007. godine) nikad nije dobio ulogu za pamćenje. Nije glumio ni Macbetha ni Richarda III, iako bi mu te uloge savršeno sjele. Šteta. Za film ga je otkrio 1969. Fadil Hadžić u Divljim anđelima (s Igorom Galom i Mladenom Crnobrnjom igrao je najopasnijeg od trojice naslovnih delinkvenata), no unatoč tome što je ostavio odličan dojam, trebalo je gotovo desetljeće da ga netko opet angažira. Bio je to Krešo Golik (poput Hadžića, i on je volio manje korištene ili potpuno nepoznate glumce), koji je za televizijski film Pucanj (prikazivan i u kinima) trebao dvojicu grubih muškaraca iz nacionalno mješovita sela: jednog je još mogao pronaći u Zagrebu - bio je to Orešković - no drugoga - Marka Nikolića - morao je potražiti u Beogradu.

Ulogom lugara Riđana u Kapelskim kresovima (1974.) stekao je priličnu popularnost, rado se gledao i Mačak pod šljemom, a u novije smo ga vrijeme opet neprestano gledali na malim ekranima. Karakteristično, emitiranje serije Urota, zbog koje su ga opet počeli angažirati, naprasno je prekinuto. Shvativši da je najbolje pobrinuti se sam za sebe, napisao je komad Glasnogovornik i nastupao s njim na turnejama u organizaciji Kazališno-scenske grupe Pozor, s Ksenijom Pajić i Mladenom Čuturom kao partnerima. Živio je rizično pa se bliski znanci nisu iznenadili kada su ga pronašli obješena u šumi pokraj Velike Gorice. Poput Zvonimira Črnka, izgubili smo još jednoga glumca čiji je neupitni talent slabo iskorišten. (Nenad Polimac, Jutarnji list)