Kada se na našim velikim ekranima 2012. pojavio Cezar mora umrijeti (Cesare deve morire) iznimna snaga i visoka vrijednost filma bile su prilično iznenađenje čak i za znatan dio ljubitelja talijanske kinematografije, jer mnogima se činilo da njegovi autori, braća Paolo i Vittorio Taviani, predstavljaju velikane povijesti filma ne samo svoje zemlje nego i Europe, ali je malo tko pretpostavljao da su i u osamdesetim godinama ne samo aktivni nego i sposobni doseći iznimne domete. Razlog tome je djelomično u tome što se njihova ostvarenja dvadesetak godina nisu pojavljivala u našim kinima, ali i to što su sve do Cezar mora umrijeti njihovi filmovi u novom stoljeću ipak bili nešto manje uspješni nego u posljednjim desetljećima prethodnog.

Iako su braća prvi cjelovečernji film Čovjek za spaljivanje (Un uomo da bruciare) s korežiserom Valentinom Orsinijem snimili još 1962., a 1969. prvi samostalni U znaku škorpiona (Sotto il segno dello scorpione), a potom se u domovini, posebice nakon  Allonsanfàn (1974.) afirmirali kao ljevičarski, ali nimalo dogmatski ideološki angažirani autori filmovima koji su obrađujući povijesne teme oblikovali vrlo kritičan odnos prema postojećem društvenom sustavu. Međutim zbog takvih stavova ili distributerskog suda da nije riječ o ostvarenjima većega komercijalnog potencijala ti su filmovi rijetko nalazili put do inozemnih ekrana. Veliki preokret i senzacionalnu međunarodnu afirmaciju donijela im je Zlatna palma u Cannesu 1977. za Ja sam Bog otac (Padre padrone) u kojoj osobna drama dolazi u prvi plan potiskujući u pozadinu njihove političke stavove.

To se na nešto drugačiji način pokazuje i u Noći svetoga Lovre (La notte di San Lorenzo, 1982.) kojim su status velikih autora potvrdili dvadesetkom nagrada, a među njima i Velikom nagradom žirija na kanskom festivalu. Film se temelji na stvarnom događaju - bijegu pred fašistima običnih, gladnih ljudi koji nastoje živi dočekati kraj rata koji tada u Italiji više i nije daleko. Braća Taviani su o tom događaju snimili kratkometražni prvijenac San Miniato, srpnja 1944. (San Miniato, luglio '44, 1954.). San Miniato je mjesto nedleko Pise u kojem su Taviani rođeni, a u Noći svetog Lovre taj su događaj uobličili iznimnom redateljskom maštovitošću kao uspomenu o kojoj majka priča maloj kćerci u noći svetog Lovre u kolovozu kada se svake godine ponavlja kiša iznimno brojnih meteorita koji se vide kao zvijezde padalice (predaja im pridaje svojstvo ispunjavanja želja). Te „suze svetog Lovre“ pružile su mogućnost autorima za stvaranje pomalo bajkovita, fantastična okvira koji baca novo svjetlo na stravične prizore ratnog nasilja i tako ostvaruje kompleksno djelo majstorski isprepletenih nadrealnih, realističnih i subjektivnih elemenata.

Iako su se i sami iskazali kao vrsni ne samo redatelji nego i scenaristi, autori originalnih filmskih priča, braća Taviani nerijetko su ekranizirali i značajna književna djela, a jedan od njihovih najdojmljivijih filmova je Kaos (1984.), omnibus prema pet pripovijesti iz zbirke Novele za godinu dana (Novelle per un anno) nobelovca Luigija Pirandella (1867. - 1936.), pa će prikazivanje tog filma u ciklusu pridonijeti obilježavanju stopedesete obljetnice rođenja velikog talijanskog pisca koji je ne samo jedan od najznačajnih europskih dramatičara dvadesetog stoljeća nego i jedan od najvećih svjetskih autora kraćih proznih formi. Kaos iz naslova filma ne odnosi se na imenicu nego je ime sile koja je prethodila bogovima. Ona je stvarala i kaos, buntovna i nepredvidljiva u korištenju svojih moći i u tom je svjetlu Pirandello sagledao Siciliju koja nema sličnosti s turističkim razglednicama i njene stanovnike djelomice određene i životnim silama koje moć i energiju vuku iz davnih vremena vlasti Kaosa. Braću Taviani ti su elementi potakli na stvaranje iznimna, neobična i vrlo originalna svijeta izvanredne vizualne ljepote u kojem se događaju drame lica koja snage vuku iz duge tradicije posebna podneblja.

I Farmu ševa (La masseria delle allodole, 2007.) braća Taviani snimili su prema književnom, ali suvremenom 2004. objavljenom romanu Antonije Arslan (1939.), profesorice talijanske književnosti na sveučilištu u Padovi koja je objavila nekoliko knjiga iz tog područja. Iako je i rođena u Padovi, autorica je potomak Armenaca koji su izbjegli krvoproliće koje su nad njima Turci izvršili 1915., pa je prevela na talijanski neke od najznačajnijih armnskih pisaca, a i pisala o tom zločinu koji se u mnogim europskim zemljama karakterizira kao genocid. Turska ga međutim nije priznala, a svako njegovo spominjanje drži neutemeljenim neprijateljskim napadom na svoju zemlju. Taj je događaj tema  prvog romana Antonije Arslan Farma ševa kojeg su braća Taviani prenijeli u medij filma našavši u njemu poticaj za vlastitu analizu sudbine pojedinca na meti etnički motiviranog zločina. Iako su javno izjavljivali da njihov film nije uperen protiv Turaka nego prikaz načina kako dolazi do mržnje i etničkih zločina, prikazivanje filma je nerijetko nailazilo na prijetnje turskih zajednica nasilnim prosvjedima, posebice na festivalu u Berlinu.

Na tom je festivalu Cezar mora umrijeti trijumfirao osvojivši glavnu nagradu – Zlatnog medvjeda. U ovoj kombinaciji dokumentarca i fikcije odnos prema zločinu započinje od njegovih izvršitelja – ubojica, trgovaca drogom... koji u najstrože čuvanom rimskom zatvoru počinju pripremati predstavu Shakespeareovog Julija Cezara. Neki od tih zločinaca u riječima velikog dramatičara nalaze put prema drugačijem, ljudskijem poimanju egzistencije, a drugi u toj krvavoj tragediji nalaze odjeke svojih nekadašnjih djela ili ih pak Shakespeareovi prizori navode da u sadašnjosti s drugim kažnjenicima i kolegama u stvaranju predstave uspostavljaju nove odnose od prijateljstava do sukoba. Braća Taviani ih superiorno redateljski vode u stvaranju izvanredno sugestivnih likova i svijeta u kojem se na nevjerojatno dojmljiv i vrlo kompleksan način prelaze granice između stvarnosti i fikcije, zločina i umjetnosti, nasilja i humanosti. Velik uspjeh ovog filma potaknuo je autore na nove iskorake u sedmoj umjetnosti, pa je slijedio vizualno atraktivan Čudesni Boccaccio (Maraviglioso Boccaccio, 2015.), sjajno osmišljena ekranizacija Decamerona, remek djela talijanske renesansne proze iz četrnaestog stoljeća. Ove godine pak braća Taviani završavaju Privatni problem (Una questione privata), ekranizaciju posthumno objavljena romana talijanskog pisca Giuseppea Fenoglia (1922. – 1963.) koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata priključio talijanskim partizanima, pa na tom iskustvu temelji i taj cijenjeni roman. Zanimanje za ta najnovija ostvarenja Tavijanijevih ne proizlazi iz puke činjenice da ljudi koji se približavaju devedesetoj još stvaraju i to u poslu koji je i fizički zahtjevan, nego ponajprije što se od njih još mogu očekivati veliki filmovi.

Tomislav Kurelec