Gledano današnjim očima, Ivanda kao da je izrastao iz suvremenog audiovizualnog laboratorija, u kojem je televizija od filma preotela hrabrost, subverziju, postupak i glumce, i izbacuje iz tog kreativnog grotla najintrigantnije suvremene autorske radove

U knjizi 101 godina filma u Hrvatskoj (1896.-1997.), Ivo Škrabalo piše:" Dvojica pripadnika kritičarske skupine hičkokovaca, Ante Peterlić (1936.) s filmom Slučajni život i Branko Ivanda (1941.) s filmom Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata (1968.) – koji će ostati zapamćen i po tome što je u njemu svoju prvu glavnu filmsku ulogu odigrao Rade Šerbedžija – doveli su na ekran pasivne mlade junake kao nosioce apriorne rezignacije bez poleta i iluzija," pruživši tako zanimljivu perspektivu autorskoga pogleda na duhovni stav pripadnika svoje generacije. I premda povjesničar Škrabalo kritički zaključuje da dva mlada autora "nisu u tim djelima dali dovoljno uvjerljivih i relevantnih argumenata, premda poneki detalji daju naslutiti društveni kontekst u kojem se rađa bezvoljnost", autor hvali Ivandin prikaz sindikalnog izleta u Gravitaciji, koji, kako kaže, "svjedoči o smislu za ironičnu opservaciju svakodnevice ljudi malih zahtjeva i skučenih vidika." Ivandin junak, Boris Horvat, nakon što se vrati s odsluženja vojnog roka, nalazi se na životnom raskršću. I premda razmišlja o studiranju, već ga čeka posao u banci u kojoj je radio i njegov otac. Boris se prvo zaljubi u umjetnicu Anu (Snežana Nikšić), no nakon dolaska u banku, ulazi u vezu s kolegicom Natašom (Jagoda Kaloper)... Zvuči sasvim kao sinopsis nekog filma francuskog novog vala – a osim lansiranja Šerbedžije u filmsku orbitu – ovaj se film često spominje i kao jedan od ključnih u hrvatskoj kinematografiji zbog uvođenja modernističkog režijskoga prosedea. Debitantski Ivandin filmski rad odlično je prošao i na festivalima: Ivica Rajković na Pulskom festivalu dobio je nagradu za fotografiju, a Ivanda je zaslužio i FIPRESCI nagradu na Berlinskom filmskom festivalu.

Uskrsnuće bunkeriranog dokumentarca
Samo nekoliko godina kasnije, 1971. godine, u vrijeme znamenitoga studentskoga štrajka za hrvatskog proljeća u Zagrebu, skupina studenata filma predvođena redateljima Brankom Ivandom i Zoranom Tadićem počela je filmskim kamerama pratiti događanja. Nakon što je štrajk razbijen, a vođe uhićeni i suđeni, snimljeni je materijal arhiviran u policiji. Trideset godina nakon tih događaja, producentska kuća Factum pronašla je dio originalnog materijala i Branko Ivanda dovršio je film koji prikazuje događaje koji su obilježili ne samo živote sudionika, već i političku sliku, pa i budućnost cijele Hrvatske. Producent filma Poezija i revolucija - studentski štrajk 71. (2000.) Nenad je Puhovski, koji je kao student bio tonski snimatelj na tom tridesetak godina bunkeriranom dokumentarnom projektu.

Kratkim uvidom u Ivandinu filmografiju – a sada je djelatan u hrvatskoj audiovizualnoj produkciji više od četrdeset godina – odmah je jasno, da poput mnogih filmskih autora, nije bio obasipan brojnim prilikama. U fondovima bivše Jugoslavije odbijeno mu je petnaestak projekata. Uz Gravitaciju, od kino filmova tu su i Noć poslije smrti (1975.), Prijeki sud (1978.), Zločin u školi (1982.), Konjanik (2004.) i Lea i Darija (2011.). U Prijekom sudu (1978.) autor je ekranizirao jedno poglavlje romana splitskog pisca Živka Jeličića Šašava luna, koji je pisao o svom ocu, sucu prijekog suda za vrijeme talijanske okupacije. Ivanda je poput režiserskoga kolege, Zorana Tadića, u Zločinu u školi (1982.) posegnuo za romanom Pavla Pavličića Stroj za maglu u kojemu je kriminalistička priča o nizu zagonetnih smrti u jednoj srednjoj školi isprepletena s elementima nadrealizma. Na taj je način Ivanda u svoj doprinos žanrovskom filmu mogao unijeti i zaokupljenost fantastikom demonstriranom još 1974. u televizijskoj adaptaciji novele Nocturno Ksavera Šandora Gjalskog, koja je kasnije prebačena na filmsku vrpcu i lansirana kao film Noć poslije smrti (1983.).

U Ivandinom je opusu impresivna raznolikost, ljubav prema umjetničkoj produkciji – bez obzira je li riječ o filmu ili televiziji, a okušao se i u kazališnom radu, i u zreloj fazi svoje karijere u režiji telenovela – postavivši najviše standarde žanra, i ne obazirući se na purističke i von oben kritike kako to da jedan 'ozbiljni' režiser, pa i dekan Akademije dramskih umjetnosti, uopće može prihvatiti takav angažman. S jedne strane, Ivanda je autorski sav u europskom modernističkom kôdu, a s druge, u svojim karijernim i životnim izborima, kao da je odrastao u američkoj kulturi u kojoj borba za autorski opstanak traje neprekidno i nesmiljeno, i nema vremena ni 'luksuza' za jadikovku oprimiranog istočnoeuropskog intelektualca. Dokaz tomu su i Ivandini krasni televizijski radovi tijekom cijele karijere. Gledano današnjim očima, kao da je izrastao iz suvremenog audiovizualnog laboratorija, u kojem je televizija od filma preotela hrabrost, subverziju, postupak i glumce, i izbacuje iz tog kreativnog grotla najintrigantnije suvremene autorske radove. Tako je npr. tv film Sestre (1991.) sjajan Ivandin rad s glavnim ulogama Alme Price, Anje Šovagović-Despot, Siniše Popovića i Božidara Alića. Tekst je adaptirala Lada Kaštelan prema motivima jednočinke Slavka Batušića, a zanimljiv i napet ljubavni četverokut u dramaturgiji ima i blage fantastične elemente, koji su Ivandu uvijek privlačili. Slučaj maturanta Wagnera, adaptacija je istoimene drame Marijana Matkovića, koja pripada dramskom obiteljskom ciklusu Igre oko smrti u kojoj se, uoči Drugog svjetskog rata, kroz obiteljske odnose prelamaju predratna društveno-politička previranja. Kroz napetu priču pratimo što se događa senzibilnom maturantu koji krije svoju ljubav, a rigidnom ocu taji neopravdane izostanke zbog kojih je isključen iz gimnazije. U logoru (1984.) televizijska je adaptacija Krležine drame, u kojoj je zasjao Božidar Alić kao kadet Horvat, a Pet mrtvih adresa (1983.), ženski je televizijski film, u kojem, samo dvije godine nakon trijumfa u Ritmu zločina Zorana Tadića, nastupa Božidarka Frajt, uvijek raskošno prštavoga filmskoga talenta, u ulozi Zagrepčanke koja se poslije mnogo godina vraća iz inozemstva. I naslov svjedoči da se glavna junakinja ustvari nije vratila kući… promjene i nerazumijevanje ispostavljaju se prevelikom preprekom.

Značaj Bombaškog Procesa
I dok je, s jedne strane snimio studentski štrajk 1971., prezentacija Ivandinog opusa ne bi bila cjelovita, bez izvanredne tv drame Bombaški proces (1977.) koja se bavi legendarnim suđenjem Josipu Brozu za ilegalni rad Komunističke partije Jugoslavije, koje se odigralo 1928. godine u Zagrebu, a Broza je branio legendarni odvjetnik Ivo Politeo. U ovom projektu, koji je imao raskošne produkcije uvjete, i u kojem je igrala cijela plejada hrvatskog glumišta, na čelu s Radom Šerbedžijom u ulozi mladog Josipa Broza, Ivanda je obavio izvanredan posao – i danas se Bombaški proces gleda s napetošću, i s naknadnom sviješću da mladi komunisti i nisu prikazani do kraja idealno, kao što ni mrska, diktatorska jugoslavenska vlast nije autorski i režijski bila 'prekomjerno granatirana', jer bez obzira na onemogućavanje demokratskog sustava, ipak je, na načelima pravne države – koju je Broz ponizio svojom slavnom rečenicom da ne priznaje buržoaski sud, već samo sud svoje Partije - na kraju procesa morala osloboditi one protiv kojih nije bilo dovoljno dokaza.
Ivanda je 1974. za beogradsku televiziju snimio i tv film Drveni sanduk Thomasa Wolfea, prema scenariju Danila Kiša, kojemu je to bio jedini izvorni filmsko-televizijski scenarij koji je ikada napisao., u vrijeme dok je pisac Filip David bio urednik Dramske redakcije beogradske televizije. „Bilo je planirano da sedam jugoslavenskih redatelja i sedam pisaca snimi sedam priča o sedam smrtnih grijeha. Kiš je napisao fantastičan scenarij, vezan na grijeh lijenosti. Zafranović je snimio priču Mirka Kovača u jednom kupeu, no ne znam što je bilo s njom.“, objašnjava Ivanda kontekst novinaru Borisu Homovcu, u intervjuu Telegramu (2016.) . U filmu su glavne uloge igrali sjajni Slobodan Perović i Zoran Radmilović, a u istom intervju Ivanda objašnjava: „Ja sam ih odabrao, oni su genijalni glumci, bilo nam je fantastično raditi. Snimao nam je Tomislav Pinter. Kiš je samo grizao nokte i pratio snimanje, nije intervenirao. Na televizijskom festivalu u Portorožu nagrađen sam za najbolju režiju, no Kišu je nisu dali.“

Životopisno umjetničko okruženje
Biografsko okružje Branka Ivande natopljeno je umjetničkom atmosferom: rodio se u Splitu, na sam Božić, ratne 1941. godine. Otac mu je bio profesor francuskog i hrvatskog, barba Ivo Tijardović, teta balerina splitskog HNK, a bratić Nikša Kovač, intendant istog tog kazališta. U Splitu je Ivanda završio Klasičnu gimnaziju, a u Zagrebu diplomirao komparativnu književnost i filozofiju, a onda i filmsku i kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Ivanda ne samo da voli glumce, nego doista izvanredno prepoznaje talente: mnogima je pružio šansu, a mnogi su u njegovim radovima sjajno demonstrirali svoje potencijale: Rade Šerbedžija, Božidar Alić, Ivica Vidović, Duško Valentić, a recentno, i Zrinka Cvitešić. Izvrsno se snašao i u ulozi predavača, u prenošenju znanja – na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti predaje filmsku i televizijsku režiju, od 1980. do današnjih dana, s pauzom od pet godina, od 1985. do 1990. kada je predavao na University of California Los Angeles (UCLA).

U mediteranskoj razigranosti, i hrabrosti da se okuša u različitim žanrovima, Ivanda je snimio i povijesno-pustolovni film, Konjanik (2004.) koji je afirmirao Zrinku Cvitešić kao zvijezdu koja dolazi. Priča je to koja se zbiva u 18. stoljeću, na granici Bosne i Dalmacije, turskog carstva i Mletačke republike, a govori o ljubavi dvoje mladih, muslimanke Lejle (Zrinka Cvitešić) i Hrvata u mletačkoj službi, konjanika Petra Revača (Nikša Kušelj), a prema proznom predlošku Ivana Aralice, koji ju je temeljio na originalnom dokumentu iz zadarskog arhiva. Lejla je kćerka duvanjskog bega i ima prosca Mujagu kojeg Petar Revač ubija, pa je primorana pobjeći pod okrilje venecijanske vlasti u Zadar gdje prelazi na katoličku vjeru. Dvoje zaljubljenih žele prevariti sudbinu, ali njihova ljubav nije jača od super-sila kao što su Mletačka republika i tursko carstvo, kršćanstvo i islam. Ta filmska povijesno-pustolovna avantura, u kojoj se prelamaju ljubav, seks, krv, religija i politika, na festivalu u Puli osvojila je dvije Zlatne arene; Arenu za najbolju mušku sporednu ulogu pripala je Danku Ljuštini za ulogu Džafer-bega, a drugu su osvojili Ivica Trpčić i Kemal Hrustanović za scenografiju filma.

U podlozi osobnih drama u Konjaniku se kriju korijeni stoljetne političke tragedije, koja nebrojene epiloge vuče sve do naše suvremenosti. Publika je voljela ovu filmsku priču, a ni kritika nije bila nenaklonjena Konjaniku – no čak i oni koji su pronašli stroge riječi, pohvalili su produkciju i rad s glumcima. Konjanik je prikazan na brojnim festivalima, a osvaja i Grand Prix na festivalu u Houstonu.

Miljenko Buljac u Hrvatskom filmskom ljetopisu (br. 64, zima 2010. ) bavio se Ivandinom filmskom inačicom romana Konjanik, te zaključuje da „unatoč otklonu od literarnoga predloška i neznatnim promjenama njegove semiotike i semantike, Branko Ivanda filmom je posvjedočio o dramatičnim povijesnim zbivanjima na granici dvaju svjetova, kao i o Araličinim tekstovima kao zahvalnoj građi za moguće filmske adaptacije.“

Lea i Darija (2011.) najrecentniji Ivandin film biografsko je djelo, temeljeno na istinitoj priči o Lei Deutch i Dariji Gasteiger, zvijezdama popularne dječje predstave Dječje carstvo koja se izvodila u Hrvatskom narodnom kazalištu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Lea, iznimno popularna i talentirana glumica i plesačica, prozvana je hrvatskom Shirley Temple, a njezina najbolja prijateljica postaje Darija, također talentirana glumica u usponu. Lea je Židovka, a Darija je njemačkog podrijetla. Njihovo sretno djetinjstvo i nerazdvojno prijateljstvo prekinuto je s početkom progona Židova u Zagrebu, a Lea je odvedena u smrt s posljednjim transportom Židova za Auschwitz 1943. godine. Film Lea i Darija uvršten je u programe muzeja o holokaustu u Jeruzalemu, Londonu, New Yorku, Siderotu, Hudsonu, Hartfordu, Syndeyu i Melbourneu. Uz pulske filmske Arene za kostime, scenografiju i make-up, Lea i Darija, dobio je i nagradu Jewish Eye, na World Jewish Film Festivalu.

Pravi filmski radnik
Među brojnim telenovelama koje je Ivanda realizirao svakako se ističe Ponos Ratkajevih, koji su zaslugom scenarija, ali i režije, doista funkcionirali gotovo kao prava dramska serija i hrvatskoj televizijskoj publici – na vrlo primjeren i razumljiv način - osvijetlili i osobne dileme s kojima su se ljudi na ovim prostorima suočavali u godinama drugog svjetskog rata. I na kraju, ali ne i najmanje važno: Branko Ivanda pravi je filmski 'radnik', režiser koji nije opterećen intelektualnim snobizmom, a koji istovremeno, najveće inspiracije vuče iz poznavanja literature, filma, povijesti, politike… U samopromociji, u kojoj se mnogi današnji režiseri gotovo natječu, Branko Ivanda je klasik starog kova i pušta da njegovi radovi govore u njegovo ime. I oni to i čine, njemu na hvalu, a nama, filmskoj i televizijskoj publici, na uživanje. (Alemka Lisinski)