Marjanovićev opus danas ne bi toliko značio da se redatelj nije prometnuo u
domaćeg preteču Davida Attenborougha i počeo s dovoljno strpljivim snimateljima
čeprkati po zanimljivostima flore i faune

Nakon 2. svjetskog rata, tijekom proputovanja kroz Hrvatsku, jedan je češki
filmaš upozorio Branka Marjanovića: «Ako niste s njima, nemate tu što ni
tražiti». Pod «njima» mislio je na novi komunistički režim, kojem Marjanović
nije pripadao ni formalno (kao član komunističke partije) niti svjetonazorno.
Nekadašnji voditelj proizvodnje endehazijskog Hrvatskog slikopisa, redatelj
ustaškog promidžbenog dokumentarca Straža na Drini (nagrađenog 1942. na
venecijanskom biennalu) te direktor i glavni montažer prvog hrvatskog
cjelovečernjeg zvučnog igranog filma Lisinski ni s prethodnim režimom nije bio
pretjerano blizak (njegov otac Milan Marjanović bio je izrazito jugoslavenske
orijentacije), ali ga je od poratnih pogroma sačuvala samo činjenica da je u
«inkriminiranom» razdoblju napravio krupne usluge partizanskim snagama (između
ostalog, spasio je filmsku tehniku od Nijemaca u povlačenju).

Je li se isplatilo ostati s «njima»? Isprva se činilo da se pod komunistima dade
živjeti. Poštivan kao filmski profesionalac među hrpom početnika i diletanata,
Marjanović je obasut pohvalama i državnim nagradama za cjelovečernji prvijenac
Zastava, no već naredni film, satira Ciguli Miguli završila je u bunkeru
(dopuštenje za prikazivanje dobila je tek 1977.), krivnjom scenarista Jože
Horvata koji se prerano ponadao da je socrealizmu sovjetskog tipa u nas
odzvonilo. Marjanović je režirao još samo jedan igrani film, partizanski omnibus
Opsada, koji se doimao beznadno staromodno u usporedbi s iste godine nastalim
filmom Branka Bauera Ne okreći se sine, pa je tadašnji gnjev kritike bio
poprilično razumljiv.

U svakom od tri Marjanovićeva cjelovečernja filma ima zanimljivih dijelova
(osobito je intrigantna prva priča Opsade, hrvatska inačica Reedova Bjegunca),
ali distanca prema (očito nametnutim) sižejima, nedostatak zanimanja za
protagoniste i narativna ukočenost uteg su koji umanjuje vrijednost svake od tih
cjelina. Njegov opus danas ne bi toliko značio, da se redatelj silom prilika
(otpisan iz igranog filma) nije prometnuo u domaćeg preteču Davida Attenborougha
i počeo s dovoljno strpljivim snimateljima čeprkati po zanimljivostima flore i
faune. Kraća forma dokumentarca mnogo bolje mu je odgovarala, a i sa
životinjama, pticama i ribicama bolje se je razumio nego s glumcima. Zatvoren
sam u montažnoj sobi, po prirodi inače nepovjerljiv filmaš, dotjerivao je do
savršenstva završnu verziju u kojoj su glavni vrhunci najčešće bili prizori
borbe za opstanak – u spiljama, na planinskim vrletima i na morskom dnu. Njegov
posljednji film Nema milosti lucidno je programski rad u kojem se kamera odmiče
da bi pokazala kako tri junaka nasrću jedni na druge na - od redatelja -
improviziranu ratištu, dok je Otok, čovjek, krš među najnesmiljenijim prikazima
čovjekova eksploatiranja prirode. Da ga je netko nazvao najvećim mizantropom
hrvatske kinematografije, Marjanović bi mu vjerojatno odgovorio da ga ni
povijest niti vlastiti život nisu naučili boljemu. (Nenad Polimac)