Najbolje su prihvaćeni filmovi koji napeto pričaju zanimljive audiovizualne priče s elementarnim moralnim porukama iz kojih će djeca postupno i neopazice oblikovati vlastiti sustav vrijednosti
Novi ciklus hrvatskoga dječjeg filma udovoljava trajnom prikazivačkom i gledateljskom interesu za filmove o djeci i namijenjene djeci, jer za vrijedna djela u tome žanru svakih nekoliko godina dozrijeva nov naraštaj publike, i to one najzahvalnije. Osim zabavne kvalitete, takvi filmovi obično sadrže i pedagošku komponentu, koja je to uspješnija što je manje izravna. Najbolje su prihvaćeni filmovi koji napeto pričaju zanimljive audiovizualne priče s elementarnim moralnim porukama iz kojih će djeca postupno i neopazice oblikovati vlastiti sustav vrijednosti.
Srećom, hrvatska je kinematografija stvorila dobru baznu zalihu takvih djela iz koje će ove jeseni biti prikazano nekoliko iznimnih filmova koji mladim gledateljima mogu biti podjednako zanimljivi, zabavni i poučni.
Obrad Gluščević (1913 - 1980), autor kultnog i vjerojatno najboljeg hrvatskog dječjeg filma Vuk samotnjak, otvorit će ovaj ciklus simpatičnom pričom iz drugog svjetskog rata na našem moru Kapetan Mikula Mali (1974), u kojoj ima djedovske topline, mediteranskog humora, partizana i američkog padobranca, sve u svemu mnogo pustolovne napetosti u razvijanju priče koja afirmira dječju domišljatost i odvažnost. U vrijeme kad se pojavio film je imao brojnu i zahvalnu publiku u kinu, a možda još i više pred malim ekranima na kojima je prikazana istoimena TV-serija.
Iako zapravo nije namijenjen djeci, Imam dvije mame i dva tate (1968) Kreše Golika (1922 - 1996) s vremenom je stekao reputaciju filma za sva vremena i za sve generacije. U toj priči o djeci rastavljenih roditelja mladi će se gledatelji bezbolno identificirati sa sudbinom svojih vršnjaka - simpatičnih junaka suočenih s nezgrapnim postupcima svojih brakovima izmiješanih roditelja, a blagi ton ironije na njihov račun može samo pomoći boljem razumijevanju među naraštajima. Posebno valja istaći sjajno ostvarene uloge najmlađih likova, koje je Golik znalački odabrao (neodoljivi Tomislav Žganec, budući pjevač latino pjesama Davor Radolfi i kasnije vrlo aktivan i popularan glumac Igor Galo, utemeljitelj festivala u Oprtlju).
Prikazivanje filma Letači velikog neba (1977) bit će dobra prilika da se današnji gledatelji (i kritičari) upoznaju s vrijednostima pomalo zaboravljene poetske parabole redatelja Marijana Arhanića (1930 - 2003). Topla priča o djeci koja od talijanskih okupatora spašavaju svoje golubove i ranjenog partizana pod kraj izrasta u pacifističku metaforu, što joj je priskrbilo Grand Prix na festivalu omladinskih filmova u Parizu.
Vlak u snijegu (1976), vjerojatno najzreliji film Mate Relje (1922), nastao na temelju istoimenog romana i najboljeg djela hrvatskoga klasika Mate Lovraka, jedan je od najgledanijih hrvatskih filmova svih vremena, kad se uračunaju brojni naraštaji školske djece kojima je ova pustolovina njihovih hrabrih i snalažljivih vršnjaka ostala trajno usađena u pamćenje. Posebnu i trajnu vrijednost tog hrvatskog filmskog evergreena čine songovi Arsena Dedića koje i danas zdušno pjevuše mladi, sadašnji i oni nekadašnji…
Od ukupno osam igranih filmova koje je režirao Vladimir Tadej (1925) čak su četiri namijenjena najmlađima, pa je po tomu on najplodniji redatelj dječjih filmova u hrvatskoj kinematografiji. U ovom ciklusu gledatelji će imati prilike pogledati i procijeniti Tadejeva tri filma snimljena u rasponu od puna dva desetljeća. Hajdučka vremena (1977) snimljen je na temelju nekoliko pripovjedaka popularnoga srpskog pisca Branka Ćopića u kojima on govori o svome djetinjstvu u selu podno Grmeča u Bosni, oživljavajući djedove priče o opasnim hajducima i njihovim doživljajima. U koprodukciji sa češkim studijom u Gottwaldovu, Tadej je realizirao znanstveno fantastični dječji film Tajna starog tavana (1984) o doživljajima dvojice dječaka - Mira iz Zagreba i Pepika iz Praga - koji za vrijeme ljetovanja na Jadranu pronađu neke stare nacrte za "antigravitacijski top" pokojnog pradjeda i pokušaju ga sastaviti i staviti u upotrebu. Sličnu formulu o pustolovinama dvojice dječaka, našega i stranoga (ovaj put njemačkog) Tadej je primijenio i u svojoj TV-seriji sažetoj u film Kanjon opasnih igara (1998), ali ovaj se put radnja zbiva u slikovitu krajoliku kanjona rijeke Cetine, gdje su se nekada snimali filmovi o indijanskom poglavici Winnetouu. Očito se autorov pristup žanru namijenjenom dječjoj publici može prepoznati u njegovu nastojanju da joj pruži pustolovne fabule i male junake iz njihova okruženja s kojima se najmlađi gledatelji najlakše mogu identificirati.
U povijesti hrvatske animacije posebno će mjesto svakako zauzimati Milan Blažeković (1940), jedna od vodećih ličnosti iz druge autorske generacije zagrebačke škole crtanoga filma, jer se odvažio realizirati prvi naš dugometražni crtani film Čudesna šuma (1986). Doduše, ta bajkovita priča o slikaru koji zaspi pod začaranim brijestom i stekne moć sporazumijevanja sa šumskim životinjama (na temelju Kaktus bajki Sunčane Škrinjarić) raskošnim bojama i realističkom animacijom više je okrenuta disneyevskoj tradiciji, ali je nastala i na bogatim iskustvima i potencijalima znalaca animacije iz zagrebačkog kruga. Šteta je što taj znalački napravljen film, kao i svojevrsni nastavak Čarobnjakov šešir (1990), zbog spora oko autorskih prava s koprodukcijskim partnerom iz SAD nije mogao biti plasiran u inozemstvu, gdje bi po svoj prilici pridonio afirmaciji vrijednosti i mogućnosti hrvatske animacije. Domaća je publika brojnim odazivom nagradila producentski rizik i kreativnu pustolovinu autorskoga osamljenika Blažekovića, koji nije odustao od dugometražnog crtića, pa je u svom trećem ostvarenju Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1997) ekranizirao klasičnu priču Ivane Brlić-Mažuranić o malenom junaku koji upornošću, snalažljivošću i vrlinama plemenite dobrote uspijeva nadvladati zlo i spasiti svoju prijateljicu Gitu (a njih dvoje autor je pretvorio u simpatične mišje likove). Film je najmlađa publika svesrdno prihvatila, a dobar komercijalni uspjeh postigao je i u inozemstvu. (Ivo Škrabalo)