Pulsirajuća seksualna energija ostaje raison'd'etre svih Kechicheovih filmova
Već samo ime slavnog francuskog filozofa u nazivu debitantskog filma Abdellatifa Kechichea (La Faute a Voltaire) dokazuje da je autorova ljubav prema jeziku i riječima vječna. Ona je kulminirala upravo u njegovu filmu La Graine et le mulet, na riječkim prerano ugaslim filmskim Mediteranskim igrama prikazan pod nazivom Tajne kus kusa, u kojem snažna bujica francuskih radnika, imigranata, djedova, roditelja i djece, direktora škverova, bankara i lokalnih službenika, sudjeluje u pulsirajućoj logoreji koja se praktički ne prekida ni u jednom trenu. Njihove riječi i ritmovi su različiti, kao što su i vizualni odabiri filma izravno povezani s različitim načinima govora koji utječu na ritam ali i vrstu odnosa, bilo da je riječ o suučesništvu, sukobu, pripadnosti određenoj grupi ili povlačenju u sebe. Ovakva uporaba riječi svojevrsna je suvremena mediteranska varijanta onog što je nekoć radio Jean Renoir. To je punokrvni 'mediteranski' film o riječima kojima se pokušavaju razriješiti naizgled nepremostivi problemi, od pokušaja junaka da dobije zajam za otvaranje restorana na napuštenu brodu, do pokušaja njegove pokćerke da zanosnim trbušnim plesom animira uzvanike u očekivanju Godota, pardon, kus kusa (slična senzualna scena plesa je i u autorovu filmu Crna Venera, ali u posve drukčijem diskursu).
U Kechicheovim filmovima, junakinjin seksualni apetit uvijek je kompatibilan onom prehrambenom. Zato su špageti u Adelinu životu i riblji kus kus u Okusu kus kusa tretirani na isti način kao i eros. I dok je lezbijski ešalon predvođen autoricom stripovskoga predloška Julie Maroh (Le bleu est une couleur chaude) koji je adaptirao Kechiche, prebacivao autoru da su mu scene lezbijskog seksa neuvjerljive, te da se prema glumicama odnosio poput tiranina, kao da su zaboravile da dominantna tema filma nije seks, već razlike između ljubavne predodređenosti i socijalnog determinizma, koje će dovesti do kraha njihove veze. Naravno, pulsirajuća seksualna energija ostaje raison'd'etre svih Kechicheovih filmova. A žudnju će uvijek zakomplicirati milje, junakov socijalni status i govor/jezik, bilo da je riječ o lezbijskom odnosu (Emma i Adele u Adelinu životu) ili onom heteroseksualnom (Krimo i Lydia u L'Esquive, svjesni da ne mogu pobjeći od svojih klasno determiniranih sudbina). No, koliko su teensi i njihove psovke u L'Esquiveu udaljeni od Marivauxa onoliko koliko je njihov pariški banlieue udaljen od Louvrea, toliko u filmu ima nevjerojatno puno tog francuskog pisca (nije čudo da je njegov engleski prijevod bio Igre ljubavi i slučaja, što je zapravo naziv Marivauxova komada koji njegovi mladi protagonisti uvježbavaju, kao što se taj isti pisac nanovo spominje i u Adelinu životu).
Isto tako, u La Faute a Voltaire (Za sve je kriv Voltaire), tuniski imigrant Jallel koji životari u Parizu, želi da njegova buduća nevjesta Latifa nosi bijelu vjenčanicu. Ali ona odbija udovoljiti njegovim željama i tada započinje drugi dio filma, onaj u kojem Jallel u psihijatrijskoj klinici upoznaje mladu nimfomanku Lucie (jedna od prvih uloga izvrsne Elodie Bouchez) koju pokušava zavesti, iako ga ona plaši. Kao u Adelinu životu, i ovdje ženski seks postaje nešto predatorsko i nezajažljivo, a Lucieina libidinozna usta ostaju vječno otvorena, pa njena glad za seksom i jelom postaje svojevrsna preteča identičnim Adelinim strastima, bilo da potonjoj iz usta vise špageti ili slina. (Dragan Rubeša)
