Često se navodi činjenica da je Lancaster pokopan u Kaliforniji, sa skromnom nadgrobnom pločom, na kojoj su uklesani samo njegovo ime, prezime, godina rođenja i smrti. Takav low profile stav imao je i za života:“Prije ili kasnije svi ćemo biti zaboravljeni. Ali ne i naši filmovi, i to je jedini 'in memoriam' koji nam je potreban“



Nikada neću zaboraviti prvo gledanje Od sada do vječnosti (From Here to Eternity, 1953.) u zagrebačkoj Kinoteci. Bila sam mlađa tinejdžerka, kraj osnovne škole, zaluđena filmom, a gledajući ljubavnu scenu u kojoj se Burt Lancaster i Deborah Kerr valjaju na havajskoj plaži, okupani pjenom valova, ostala sam poprilično frapirana da holivudski film tako plastično, spontano i naglašeno prikazuje tjelesnost i seksualnu strast. Pritom je oboje glumaca zračilo međusobnom erotskom energijom, usporedivom s onom Stanleya Kowalskog, odnosno Marlona Branda u prljavo bijelom T-shirtu, u Tennessee Williamsovom/Elia Kazanovom Tramvaju zvanom čežnja. Tek sam nešto kasnije shvatila da se famozna scena između Burta Lancastera i Deborah Kerr i u različitim filmskim pregledima najčešće pokazuje kao jedan od najuspješnijih erotskih scena u povijesti klasičnog Hollywooda, a još kasnije pročitala da je Lancaster tvrdio da se između njega i Deborah Kerr u stvarnom životu dogodilo i ono što su gledatelji filma mogli samo naslutiti, dok je glumica – inače poznata po prilično aseksualnim ulogama – to oštro demantirala. U svakom slučaju, mnogo je sjajnih odlika tog Zinnemannova filma, nastala prema izvrsnu istoimenu romanu Jamesa Jonesa, zbog kojih je Od sada do vječnosti zaslužio jedan od četiri naslova u ovom ciklusu Burta Lancastera. Inače, u Lancasterovim biografijama najčešće se navodi da se, nakon što je godinama karijeru gradio na imageu tzv. 'pravog frajera', u kasnim pedesetim ovaj se glumac odlučio na kompleksnije i zahtjevnije role, i na taj si je način osigurao mjesto među najboljim glumcima ne samo svoje generacije, nego i cjelokupne povijesti Hollywooda. Elmer Gantry, Atlantic City i Lokalni junak krasni su primjeri te druge, umjetnički puno ambicioznije faze Lancasterovog glumačkog puta. Ipak, ne treba zaboraviti da je Lancaster i kao 'običan' tough guy zračio toplinom, jednostavnošću i otvorenošću, koje su mu zauvijek osigurale mjesto u srcu publike, a svakako će ostati zapamćen i po snažnom atletskome izgledu, intenzivnim plavim očima i specifičnom osmijehu, kojeg je sam, nimalo laskavo, nazivao – cerenjem (grin).


Burton Stephen "Burt" Lancaster rodio se na Manhattanu, u miljeu radničke klase, kao jedno od petero djece Elizabeth Roberts i Jamesa Henryja Lancastera. Roditelji su bili protestanti, otac poštar, a s majčine strane obitelj je imigrirala iz Belfasta, kao potomci britanskih useljenika u Irsku. Lancaster je zapravo odrastao u istočnome Harlemu, bio je hrabar ulični deran, a pohađao je i dosta poznatu DeWitt Clinton High School, gdje je bio košarkaška i gimnastičarska zvijezda, te je potom bio prihvaćen na njujorško sveučilište sa sportskom stipendijom, no ubrzo je odustao od studija. Njegova impresivna atletska građa sigurno je pridonijela da mu je, u kasnijoj glumačkoj karijeri, Cecile B. DeMille ponudio ulogu Samsona i to u super-spektaklu Samson i Dalila (1949.), ali Lancaster ga je odbio.


Zajedno s Nick Cravatom, s kojim se sprijateljio još kao tinejdžer – a i cijelog su života ostali najbolji prijatelji - pridružio se Kay Brothers cirkusu, no zbog ozljede 1939. s velikim je žaljenjem morao odustati od akrobatske karijere. Kratko je radio kao trgovački putnik, a potom i kao konobar pjevač. Nakon toga, pridružio se američkoj vojsci u Drugom svjetskom ratu, a od 1943. do 1945. bio je u Italiji, s generalom Markom Clarkom. Već se kao vojnik upoznao s glumom, nastupajući u USO-m u predstavama za zabavu i dizanje morala američkih trupa, a po povratku, 1946. snimio je prvi film Ubojice (The Killers), koji mu je odmah donio slavu. Ubojice, koje su se bavile profesionalcima koji su po svoju metu došli u mali gradić, sljedeće su godine bile nominirane za četiri Oscara; za režiju, montažu, glazbu i adaptirani scenarij. Taj američki film noir Roberta Siodmaka djelomično je temeljen na priči Ernesta Hemingwaya, a uz Lancastera igraju i Ava Gardner, Edmond O’Brien i Sam Levene. Nepotpisani autori scenarija su John Huston i Richard Brooks, dok je ime Anthony Veillera na špici.


Lancaster je bio glumac samouk, koji je učio ‘usput’, a već 1948., dakle iznimno rano u karijeri, osnovao je vlastitu produkcijsku kuću s Haroldom Hechtom i Jamesom Hillom, Hecht-Hill-Lancaster, da bi time usmjeravao svoju karijeru. Zajedno su proizveli i neke značajnije filmove, zapravo su bili smatrani najuspješnijom i najinventivnijom star driven producentskom kućom u Hollywoodu pedesetih godina. Među njihovim većim uspjesima bili su i filmovi Trapeze (1956.), Sweet Smell of Success (1957.), Atlantic City (1980.) Oscarom I Zlatnom palmom u Cannesu okrunjen Marty Paddyja Chayefskog (1955.) Lancaster je bio četiri puta nominiran za Oscara, a osvojio ga je jednom za ulogu Elmera Gantryja u istoimenom filmu 1960. godine. Za istu ulogu osvojio je i Zlatni globus, a BAFTA nagradu za role u Ptičaru iz Alcatraza (1962.) i Atlatnic Cityju (1980.).


Nakon Ubojica, visok i mišićav glumac, igra u mnoštvu drama, trilera, ratnih i avanturističkih filmova, među kojima je naročito zapamćen The Crimson Pirate, također u režiji Roberta Siodmaka, u kojem glumi i Lancasterov dobar prijatelj iz cirkuskih vremena Nick Cravat. Riječ je o avanturističkoj lakoj komediji s puno mačevanja, u kojoj Lancaster igra gusara koji se upetlja u karipsku revoluciju u kasnom osamnaestom stoljeću; ‘frendovi’ su naravno zadivili publiku, kako glumom, tako i akrobatskim vještinama. Lancaster je često zvao Cravata u svoje projekte, pa su zajedno nastupili u devet filmova, u Plamenu i strijeli (The Flame and the Arrow, 1952.), Aerodromu (Airport, 1970.), Ulzaninom prepadu (Ulzana’s Raid, 1972.) ,itd. S druge strane, Lancaster je snimio i sedam filmova s Kirk Douglasom, te su mnogi vjerovali da su se ova dva slavna glumca i privatno družila, što de facto nije bio slučaj. Navodno je njihov odnos bio profesionalan, s međusobnim uvažavanjem, ali ipak više kompetitivan no prijateljski, te se stoga pazilo da im uloge budu ujednačene važnosti. Od njihovih suradnji najzapamćenije ostaju one u Obračunu kod O.K. Corrala (Gunfight at the O.K. Corral, 1957.), i u komediji Tough Guys (1986.), priči o dva ostarjela gangstera koji izlaze na slobodu, i trebaju se snaći u znatno promijenjenim uvjetima od onih kada su bili u naponu snage.


Od sada do vječnosti, slavna romantična ratna drama Freda Zinnemanna (Točno u podne, Dan šakala) bila je nominirana čak za trinaest Oscara, a dobila ih je osam, uključujući one za najbolji film, režiju, scenarij te sporednu mušku i žensku ulogu. U ovoj drami koja se događa u američkim jedinicama na Havajima 1941. godine, uz Burta Lancastera, Deborah Kerr, Montgomery Clifta igraju i zvijezde poput Franka Sinatre, Donne Reed, Ernesta Borgninea, Mickey Shaughnessya, itd. Uz osam Oscara, film je osvojio i brojne druge ugledne filmske nagrade, a Američki filmski institut priznao je ikonički status sceni vođenja ljubavi na havajskoj plaži, spomenutoj na početku ovog teksta – pa je i to jedan od razloga zašto je ta filmska drama proglašena ujedno i jednim od najromantičnijih filmova svih vremena.


U američkoj luci Pearl Harbor tijekom ljeta 1941. na obuci je i vojnik Robert Lee Prewitt (Montgomery Clift), boksač koji je jednom u ringu oslijepio protivnika, zbog čega se ne želi pridružiti vojničkoj boksačkoj momčadi. Tom odlukom isprovocira satnika Danu Holmesa (Philip Ober) koji drugim vojnicima naredi da Prewittu maksimalno otežaju obuku i život u vojarni. Bježeći od teške svakodnevice, u kojoj se sukobljava i s patološki grubim narednikom Judsonom (Ernest Borgnine), Prewitt će se ubrzo početi zbližavati s atraktivnom barskom zabavljačicom Almom "Lorene" Burke (Dona Reed). Istodobno, senzibilna Holmesova supruga Karen (Deborah Kerr) započinje ljubavnu vezu s markantnim narednikom Miltonom Wardenom (Burt Lancaster). Nemoguće ljubavne veze, zategnuti odnosi moći u vojničkoj strukturi, kao i nasilnički karakteri na kraju će nužno rezultirati tragedijom. Premda je Jones u svojoj prozi socijalno kritičniji i oštriji, i premda su Zinnemann i njegov scenarist Daniel Taradash pomalo ublažili spisateljevu oštricu, film svejedno odiše tjeskobom i užasom pojedinca kada pokuša 'ostati svoj' u vojnom okruženju koje ne tolerira individualizam. No, istinska identifikacija zapravo se događa u melodramatskom dijelu filma i njegovoj naglašenoj osjećajnosti. Prema nekim interpretacijama, Sinatra je ulogu dobio zahvaljujući vezama s mafijom, što je F. F. Coppoli kasnije poslužilo za intrigantnu epizodu u Kumu, no bez obzira na to Sinatra je glumački impresivan, te je za svoju ulogu dečka koji se ne želi pomiriti s realitetom nasilja, zasluženo osvojio Oscara.


Film Elmer Gantry Richarda Brooksa zauzima doista posebno mjesto u Lancasterovoj karijeri: za njega je dobio Oscara i Zlatni globus, ali i uglednu nagradu njujorške filmske kritike. Riječ je višeslojnom djelu, no prvenstveno odličnoj religioznoj melodrami s mnoštvom fantastično izvedenih Lancasterovih monologa, a uz glumca Oscare su dobili i redatelj Richard Brooks (Mačka na vrućem limenom krovu) i glumica Shirley Jones u sporednoj ulozi. Film je nagrađen i za najbolji scenarij adaptiran prema noveli nobelovca Sinclaira Lewisa iz 1927. godine. Šarmantni varalica i putujući trgovac Elmer Gantry (Burt Lancaster) nailazi na grupu putujućih pripadnika evangelističke crkve koje predvodi sestra Susan Falconer (Jean Simmons). Očaran njezinom ljepotom, ali i mogućnošću lake zarade, impresionira ju svojom slatkorječivošću te postaje član njezine putujuće vjerske grupe. Uskoro počinje i propovijedati te zahvaljujući njegovom odlučnom, zastrašujućem stilu i njezinoj anđeoskoj pojavi njih dvoje postaju velike zvijezde. Popularnost im donosi i velik novac, te sestra Susan napokon može ostvariti svoj san o izgradnji vlastite crkve. Između Elmera i Susan rađa se uzajamna privlačnost i ljubav. Pozvani su u veliki grad gdje Elmera prepozna prostitutka Lulu (Shirley Jones) koju je nekoć upravo on doveo do takve sudbine. Kada u javnost izlazi priča o tome kako je pravi Gantry varalica i ženskaroš, čini se da je svemu došao kraj...Brooksov je film danas i više no živ, jer se broj samozvanih gurua koji posredovanjem televizije 'grme' milijunima o propasti svijeta višestruko povećao, pa se potreba za skepsom prema 'svetim' ljudima, i nepogrešivim liderima čini aktualnijom no ikada.


Lou (Burt Lancaster) je bivši sitni kriminalac koji preživljava i uglavnom se smuca po Atlantic Cityju. U povremenoj je ljubavnoj vezi s Grace, udovicom narko-bosa. Sally (Susan Sarandon) je krupije u kasinu. Njen muž Dave ukrade veliku količinu droge od opasnih mafijaša. Davea ubijaju, a droga igrom slučaja dolazi baš u njene ruke. Ne znajući što da radi, pronalazi Loua. Lou prihvati prodati drogu, ali se i zaljubljuje u Sally. Zato i ubije mafijaše, koji su joj došli prijetiti, te zajedno kreću u utrku s vremenom. Osnovni je to zaplet sjajnog Atlantic Cityja, filma uglednog francuskog redatelja Louis Mallea (Lift za gubilište). Atlantic City neobičan je i napet kriminalistički film, konstruiran oko dvoje gubitnika, mlade ambiciozne žene koja sanja o karijeri krupijea i odlasku u Monte Carlo, i staroga gangstera koji se nije poslovno realizirao, a kojemu mutan posao oko droge donese ispunjenje. Malle, kao i većina najvećih francuskih redatelja obožava američki žanrovski film, pa stoga vješto vodi priču, koju ipak kroji po svojem evropskom modelu – u stilu poetskog realizma, fino i sofisticirano razvijajući likove i njihov slojevit odnos. Atlantic City bio je nominiran za pet Oscara, a uz ostale nagrade, osvojio je i dvije BAFTA nagrade, za najboljeg glumca i režiju, te Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu.


Simpatičan je i Lokalni heroj (Local Hero, 1983.) film Billa Forsythea, koji je ujedno i njegov scenarist. Američki naftni milijunaš Felix Happer (Burt Lancaster) pošalje Maca (Peter Riegert) u zabačeno škotsko selo da osigura vlasnička prava za rafineriju nafte koju žele izgraditi. Pregovori započinju, a čini se da je sve idilično, i da mještani ne mogu vjerovati svojoj sreći da su dočekali priliku da se dokopaju hrpe dolara. Ipak, lokalni čudak Ben (Fulton Mackay) živi u kolibi, na plaži, ključnoj za izgradnju rafinerije. Problem je što Mackay plažu i posjeduje… Mac je navikao na urede u Houstonu, a sada mora pregovarati po Benovim kriterijima. Film je dobio nagradu BAFTA za najbolju režiju.


U drugom dijelu karijere, kada se Lancaster iznimno trudio raditi uglavnom kvalitetne projekte – a što mu je donijelo i pad na ljestvici popularnosti – ostvario je suradnje i s uglednim evropskim redateljima poput Luchina Viscontija (Gepard) i s Bernardom Bertoluccijem, a mentorirao je režisere poput Sidneya Pollacka i Johna Frankerheimera, da bi s potonjim snimio pet filmova, od kojih je najviše pažnje privukao Ptičar iz Alcatraza (Birdman of Alcatraz, 1962.)


Lancaster je strastveno čuvao svoj privatni život. Ženio se triput: prva dva braka završila su razvodom – s June Ernst bio je oženjen od 1935. do 1946., a s Normom Anderson, s kojom je imao i petero djece, proveo je više od dvadeset godina, od 1946. do 1969. Susan Martin oženio je na kraju životnog puta, i bio s njom u braku od 1990. do svoje smrti, 1994. Imao je ljubavnu aferu s Joan Blondell, a u autobiografiji (1980.) Shelley Winters je napisala da je s Lancasterom bila u dugoj vezi. Ukratko, bez obzira na bračni ‘staž’, Lancaster je složno proglašen neizlječivim zavodnikom, a koji je bio seksualno otvoren i prema homoseksualnim iskustvima – premda za potonju tezu nema dokaza.


Politički, Lancaster je bio veliki zastupnik liberalnih političkih projekata, uvijek na strani demokrata, a često se javno izjašnjavao u korist rasne jednakosti, te se stoga zajedno s Marlonom Brandom, Sammyjem Davisom Jr., Charltonom Hestonom, Judy Garland, Earthom Kitt, Harryjem Belafonteom, Sidneyjem Poitiersom i Paulom Newmanom, u kolovozu 1963., pridružio maršu na Washington kojeg je predvodio Martin Luther King. I financijski je potpomagao Kinga, bitku za građansku jednakost, i Southern Christian Leadership Conference.


Lancaster se također uvijek deklarirao kao ateist, te je odbio ulogu Ben Hura, a bio je i glasni protivnik Vijetnamskog rata, i političkih pokreta poput makartizma, odnosno lova na ‘komunističke vještice’ koji je bio zahvatio i Hollywood. Pridružio se predsjedničkoj kampanji za George McGoverna 1972. i Michaela Dukakisa 1988. godine, a 1985. se kao dugogodišnji podržavatelj gay prava, pridružio i borbi protiv AIDS-a nakon što je od te bolesti obolio i njegov dugogodišnji prijatelj Rock Hudson. Od organizacija koje su se borile za istraživanje i traženje lijeka za AIDS, 1987. bio je proglašen za “čovjeka godine”, zbog njegove neprijeporne javne i financijske potpore tome humanitarnom cilju koja je uključivala i dopuštenje da upravo njegova fotografija bude na njihovoj godišnjoj božićnoj čestitci.


Borio se i za očuvanje američkog filmskog naslijeđa, pa se zajedno s Jimmyjem Stewartom i Ginger Rogers usprotivio medijskom magnatu Tedu Turneru koji je potkraj osamdesetih želio kolorirati brojne holivudske filmove iz tridesetih i četrdesetih godina.


Navodno je, prema sjajnoj glumčevoj biografiji autorice Kate Buford pod naslovom "Burt Lancaster: An American Life“, Lancaster osjećao snažnu konkurenciju u Marlonu Brandu, koji je postigao zvjezdani status igrajući Stanley Kowalskog na Broadwayu, ulogu koju je Lancaster odbio, a nakon što se s inicijalnim izborom producenta, Johnom Garfieldom, nisu mogli dogovoriti oko uvjeta. Upravo je navodno taj odnos prema Brandu u šezdesetim godinama – kada je Lancaster bio među deset najviše plaćenih glumaca na svijetu – nagnao glumca da počne igrati i producirati i art filmove, bez obzira što je to ubrzo platio gubitkom tako masovne popularnosti. Također, inicijalno je upravo njemu bila ponuđena uloga inspektora Harryja Callahana, u kojoj se kasnije kao Prljavi Harry proslavio Clint Eastwood. Biografska hagiografija isto kaže da se povezao s Johnom Hustonom u vesternu Nepomirljivi (Unforgiven, 1960.) kako bi dali odgovor s lijevog političkog krila na Tragače (Searchers, 1956.) Johna Forda u kojem glavnu ulogu igra John Wayne – jer oba filma tretiraju rasnu problematiku, na temelju istog književnog predloška, romana Alana Le Maya.


Često se navodi činjenica kako je Lancaster pokopan u Kaliforniji, sa skromnom nadgrobnom pločom, na kojoj su uklesani samo njegovo ime, prezime, godina rođenja i smrti. Takav low profile stav imao je i za života:“Prije ili kasnije svi ćemo biti zaboravljeni. Ali ne i naši filmovi, i to je jedini 'in memoriam' koji nam je potreban“. Lancaster može biti zadovoljan, jer njegov je memento doista impresivan, ostavio je iza sebe brojne filmove koje jako volimo. (Alemka Lisinski)