Kako su povijesnu ocjenu Reedova opusa stvarali prvenstveno kritičari koji su
se zalagali za “politiku autora”, a njima je američka faza bila dokaz da on to
nije, Reed je ostao podcijenjen autor

Nije mali broj filmofila koji Trećeg čovjeka (The Third Man, 1949)
uvrštavaju među najbolje filmove svih vremena, no rijetko će tko njegovog tvorca
- britanskog redatelja Carola Reeda (1906 – 1976) koji je 1952. za zasluge u
kinematografiji dobio plemićku titulu Sir - ubrojiti među najveće
filmaše. Paradoks potencira i činjenica da nije mali broj kritičara koji
njegovim najboljim filmom drže Palog idola (The Fallen Idol, 1948), a da
je Oscare dobio za dokumentarac (rađen s Garsonom Kaninom) Istinska
slava (The True Glory, 1945) u kojem je nedvojbeno vidljivo njegovo veliko
umijeće, ali u kojem danas može zasmetati naglašena propagandna nota, te za
komercijalno vrlo uspješni musical Oliver (1968) iz njegove zadnje faze,
kojoj pripada također i film iz ovog ciklusa Agonija i ekstaza (The Agony and
the Ecstasy, 1965) svojedobno popularna biografija Michelangela s Charltonom
Hestonom u glavnoj ulozi. To razdoblje Reedova rada za američke producente
(ponajviše zbog financijske krize u britanskoj kinematografiji) kritičari baš ne
cijene, a radikalniji mu ne zamjeraju samo odustajanje od vlastitog autorskog
svijeta nego mu tu odriču i redateljsko umijeće, što mi se doista čini
pretjeranim, jer mu je upravo ono pomoglo da – posebice u dva navedena filma –
uspješno realizira holivudske žanrovske modele.

Treba ipak priznati da Reed nije poput drugog velikog britanskog redatelja svoje
generacije – Davida Leana postao i holivudski velikan, te da ta zadnja američka
faza zaostaje za vrijednostima ostvarenim u Velikoj Britaniji, posebice
remek-djelima kakva su Bjegunac (Odd Man Out, 1946), Pali idol i Treći
čovjek koji s dva manje značajna, ali ipak vrlo dobra filma – Prognan na
otoke (The Outcast of the Islands, 1951) i Berlinska priča (The Man
Between, 1953) - tvore cjelinu koja dojmljivo prikazuje stanje duha u Europi
nakon Drugog svjetskog rata (pa čak i u onim filmovima koji vremenski nisu
vezani za to razdoblje) kroz konzistentan autorski svjetonazor i samosvojan
filmski izraz. Za to je posebno važna sugestivna tmurna atmosfera i Reedov odnos
prema protagonistima koji se ne iskazuje samo u sjajnom radu s glumcima koji im
omogućuje iskazivanje svih njihovih potencijala nego i u simpatijama koje gaji
prema tim likovima – ljudima u bijegu, gubitnicima kojima dostojanstvo daje (bez
obzira da li su prekršili zakon) čvrst karakter i moralni izbor od kojeg ne
odustaju niti tada kada ih dovodi u tešku ili čak potpuno izgubljenu poziciju.
Upravo po tim elementima Reed je dostojan filmski pandan jednom od najvećih
engleskih književnika XX stoljeća Grahamu Greeneu (iako su tek dva od ovih
filmova nastala prema Greeneovim književnim predlošcima). No i prije ovog svog
zlatnog razdoblja Reed je imao vrlo zapaženih filmova, od kojih su neki poput
Zvijezde gledaju s neba (The Stars Look Down, 1939) o velškim rudarima s
izraženom društveno kritičnom notom ili špijunski Noćni vlak za München
(Night Train to Munich, 1940) imali niz i tematskih i stilskih elemenata
koji su najavljivali prosede najboljih Reedovih ostvarenja. Ipak kako su
povijesnu ocjenu Reedovog opusa stvarali prvenstveno kritičari koji su se
zalagali za “politiku autora”, a njima je američka faza bila dokaz da on to
nije, tako je Reed ostao podcijenjen autor, a kasnije je npr. David Thomson
napisao da bi Reed bio veliki autor da je umro 1950. Je li pravedno redatelju
koji je snimio dovoljno iznimno dobrih filmova da bi bio proglašen velikim
oduzimati značaj zbog komercijalnosti njegovih kasnijih filmova, prilično je
dvojbeno, ali ipak vjerujem da će gledatelji izbora Reedovih filmova koje nudi
Filmski centar steći dojam da je nedvojbeno riječ o velikom sineastu. (Tomislav
Kurelec)