Riječ je o reprezentativnu ciklusu vrijednu ne samo što će se u njemu moći vidjeti mnoga najpoznatija djela tog razdoblja poput gotovo cjelokupna češkog opusa Miloša Formana, Intimnog osvjetljenja Ivana Passera, Hirovitog ljeta Jiřija Menzela ili prvog čehoslovačkog Oscara - Trgovine na korzu Jana Kadara i Elmara Klosa, nego i niz djela koja su vrlo blizu tih vrhunskih dometa



Tijekom sedamdesetak godina postojanja čehoslovačke republike, upravo su šezdesete bile najznačajnije i najvrednije razdoblje njene kinematografije. Postupno rastakanje staljinizma dovodi do stanovite liberalizacije koju češki i slovački filmaši počinju koristiti za kritičkiji pristup suvremenim temama, ali i za istraživanje novijih i originalnijih oblika filmskog izraza, bez obzira na to što ih autoritarni komunistički političari, koji su se poprilično dugo održali na vlasti, nastoje u tome i administrativno spriječiti. Kao i u mnogim drugim socijalističkim zemljama filmaši postaju predvodnici kritičkoga preispitivanja postojećega stanja, što privlači u kina sve više publike, a u to zlatno doba Čehoslovačka postaje i jednom od vodećih svjetskih kinematografija. Ovaj reprezentativni ciklus vrijedan je ne samo po tome što će se u njemu moći vidjeti mnoga najpoznatija djela tog razdoblja poput gotovo cjelokupnoga češkoga opusa Miloša Formana, Intimnog osvjetljenja Ivana Passera, Hirovitog ljeta Jiřija Menzela ili prvog čehoslovačkog Oscara - Trgovine na korzu Jana Kadara i Elmara Klosa, nego i niz djela koja su vrlo blizu tih vrhunskih dometa. Kadar i Klos su tako zastupljeni i filmom Smrt se zove Engelchen, zanimljivom ne samo po tome da o ratnim zbivanjima ne govori kroz crno-bijele podjele nego ponajviše stoga što složenom narativnom strukturom i originalnim tretiranjem filmskoga vremena stvara kompleksnu sliku ratnog užasa. Karel Kachyna je pak u Kočijama za Beč ostvario jednu od najefektnijih režija tog razdoblja, a Ukradeni balon Karela Zemana podsjeća da je taj u svjetskim razmjerima veliki animator (koji često animaciju kombinira s živim glumcima) dao nedvojbeno značajan doprinos međunarodnoj afirmaciji kinematografije svoje domovine.


Ipak posebno su zanimljivi filmovi nepoznati većini mlađih gledatelja (čak i onih posebno zainteresiranih za Čehoslovačko filmsko čudo, što je također bio čest naziv ovog doba) koji ukazuju na rijetko spominjanu karakteristiku te kinematografije. Za razliku od većine ostalih (i ne samo socijalističkih) u kojima je gotovo nemoguće snimiti film bez potpore državnih fondova, ona nije sredstva dobivala isključivo za umjetnički najvrednije projekte, nego su oni tvorili tek četvrtinu od četrdesetak filmova koliko se tada godišnje snimalo, dok su ostali bili namijenjeni ponajviše razonodi i uglavnom žanrovski određeni i postizali na tom području respektabilne rezultate koji su nadilazili izniman profesionalizam koji najčešće nije bio upitan. Tako je Ubojica krije lice Petra Schulhoffa vrhunski krimić simenonovske provenijencije, a u glavnoj ulozi inspektora Rudolf Hrušinský ostvaruje lik koji djeluje kao autentičniji Maigret (iako se tako ne zove) od svih interpreta te uloge koje sam imao prilike vidjeti. Dama na kotačima je jedan od nekoliko musicala Ladislava Rychmana koji je za razliku od bajkovitih priča tadašnjih holivudskih filmova tog žanra visoke domete postizao polazeći od običnih ljudi u svakodnevnim situacijama koje je na izrazito originalan način pretvarao u efektne glazbene sekvence. Václav Vorliček, autor efektne parodije na filmove o Jamesu Bondu Tajnog agenta W4C uz učešće psa Pana Foustka, afirmirao se krimić komedijom s inventivnom uporabom elemenata stripa Tko želi ubiti Jessie? (Kdo chce zabít Jessii, 1966) koja je s uspjehom prikazana i u našim kinima šezdesetih godina kao i Atentat Jiřija Sequensa o atentatu na nacističkoga guvernera Češke i Moravske u Pragu 1942. koji pokazuje znatno više profesionalne standarde nego u tadašnjoj Jugoslaviji popularni akcijski filmovi iz Drugog svjetskog rata.


Doda li se tome da se tada u Čehoslovačkoj snimao i znatan broj vrlo kvalitetnih filmova za djecu, vidi se da je riječ o dobro i vrlo promišljeno organiziranoj kinematografiji koja bi vjerojatno još dugo ostala u svjetskom vrhu da nije bilo intervencije snaga Varšavskog pakta 1968. koja nije samo drastično zaustavila liberalne i slobodarske težnje čitave zemlje nego i dovela do odlaska mnogih značajnih autora i promjena u kinematografiji koja je povremeno i dalje stvarala vrijedne filmove, ali se više nije uspjela vratiti na razinu koju je dosegla. (Tomislav Kurelec)