Petar Krelja jedan je od rijetkih u film zaljubljenih sretnika kojima je pošlo za rukom raditi sva tri, po Godardu, jednakovrijedna filmska posla: više od četrdeset godina, jednakom ustrajnošću, on obilazi kina, piše o filmu i snima filmove



Postoje svjedoci i svjedočanstva da Petar Krelja o filmu ne prestaje razmišljati i govoriti ni u 'dokolici', za kavanskim ili kućnim stolom. Nisu to odvojene aktivnosti. Jedan posao kao da 'hrani' drugi: gledatelj i kritičar svojevrsni su savjetnici redatelju, koji, prije i poslije svega, želi biti nešto posve četvrto - portretist ljudi, humanist.

Utoliko su redateljev bogati dokumentaristički opus (više od dvjesto naslova) i četiri cjelovečernja igrana filma također spojene posude. I kad dokumentira i kada 'fantazira', Krelju privlače tri vrste ljudi: marginalci (beskućnici, siročad, osamljenici), obični ljudi s običnim čežnjama i neobično daroviti ili izdržljivi pojedinci. Četvrta i osobito povlaštena skupina su žene, u hrvatskom filmu (s rijetkim iznimkama) uglavnom marginalizirane: zaigrane djevojčice, njegovateljice, 'coprnice', zaljubljenice svih vrsta, žilave trpnice i (ne)sretnice, osobito stvarateljice... Galerija tih likova ujedno je izlog neiscrpnih dokumentarističkih metoda. Kreljin (temeljno dokumentaristički) pogled može biti i klinički 'strog' (npr. Vrijeme igre) i promatrački lepršav (Ponude pod broj), tjeskobno zadubljen u tuđu patnju i diskretno suosjećajan (Na sporednom kolosijeku), prema 'potrebi' ili 'zasluzi' predmeta subverzivno-ironičan (Recital, Splendid Isolation) ili zaigrano optimističan kada želi uhvatiti radost kreacije (Mariška band, Kovačice)... No, bio pronicljiv, ispitivački radoznao ili poetičan, taj pogled nikada ne prestaje biti taktičan, obziran i etičan, a ponajprije posvećen krajnjem cilju da daruje i sačuva dostojanstvo svome krhkom ljudskom predmetu. (Diana Nenadić)