Christopher Lee – visoki veliki glumac

Sir Christopher Frank Carandini Lee, potomak britanskog pukovnika i talijanske grofice bio je iznimno zanimljiva ličnost, ne samo kao glumac, iako je nastupio u više od dvjestosedamdeset filmova i televizijskih produkcija čime je uvjerljivo brojčano nadmašio svoje suvremenike


Današnji mlađi gledatelji pamte ga prvenstveno kao mračnog grofa Dookua iz Ratova zvijezda (II - Klonovi napadaju, 2002.) i (III – Osveta Sitha, 2005) i bijelog čarobnjaka Sarumana iz trilogije Gospodar prstenova (2001. – 2003.), dok je starijima ostao ponajviše u sjećanju kao iznimno dojmljivi tumač Drakule kojeg je lik u više filmova različitih redatelja obogatio inzistiranjem na aristokratskim manirama krvožednog grofa koji usto postaje i zavodnik, te tako na neočekivan način povezuje horor i erotiku. Kada je 2008. na Pulskom filmskom festivalu dobio nagradu za životno djelo bio je u središtu pozornosti naših medija ne samo zbog toga nego i zato što je ispričao svoj doživljaj njemačke ofenzive na Drvar tijekom Drugog svjetskog rata kada se kao predstavnik saveznika Engleza našao u blizini Tita. O tome je inače rijetko govorio, pa većina njegovih biografija spominje samo da je od 1941. – 1945. bio u RAF-u (britanskom ratnom zrakoplovstvu), a ne da je vrlo brzo prešao u specijalnu obavještajnu službu SOE koju je oformio Churchill. No, ono što ni u tim gostovanjima u našim medijima nije spomenuo, a o čemu mi je privatno govorio kada smo potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća bili zajedno u žiriju Festivala filmske fantastike u Madridu – jest to da se na kraju Drugog svjetskog rata zatekao u Bleiburgu, a njegovo viđenje zbivanja u tom austrijskom gradiću bitno se razlikovalo od onoga što se o tome kod nas pisalo i s lijevih i s desnih pozicija.

Nakon Drugog svjetskog rata počinje se baviti glumom, vezavši se za tada jaku britansku producentsku kuću Rank, ali u tome nailazi na niz problema zbog visine od metar i devedesetšest centimetara. Time nije samo prelazio neke nepisane norme tadašnje filmske produkcije nego je doista bio toliko viši od svojih partnera da je teško bilo pronaći situacije u kojima takva razlika ne bi djelovala neprirodno. Zato je tek povremeno dobivao poneku malu epizodu, a jedan od kasnih primjera tog dijela njegove karijere je uloga markiza St. Evremondea u uspjeloj Priči o dva grada (1958.) Ralpha Thomasa prema Charlesu Dickensu.

Za njegovu karijeru ipak je mnogo važnija bila uloga Stvora u Frankensteinovom prokletstvu (1957.) Terencea Fishera, gdje se prvi put u boji prikazuju žestoke scene nasilja u kojima pršti jarko crvena krv. Tim su filmom nakon desetljeća skromnog poslovanja Hammer Pictures postigli značajan komercijalni uspjeh i specijalizirali se za jeftine, ali šokantne filmove strave, a Cristopher Lee postao vodeća zvijezda tog do polovice sedamdesetih godina vrlo prosperitetnog poduzeća, što je već 1958. potvrdio naslovnom ulogom u Draculi istog redatelja. Uz to je šezdesetih godina i u nekim drugim produkcijama igrao slične uloge, a značajan komercijalni uspjeh postigao je u pet filmova o kineskom superzločincu dr. Fu Manchuu. Zanimljivo je da je u Tajni žutih narcisa u režiji mađarskog emigranta Ákosa von Ráthonyia, jednom od niza vrlo popularnih njemačkih krimića prema poznatom britanskom piscu tog žanra Edgaru Wallaceu (1875. –1932.) igrao za njega neuobičajena pozitivca, ali i opet Kineza, tajanstvenog Ling Chua.

No, postupno je Lee postao pomalo zamoren istovrsnim ulogama i nastojao je nastupati i u drukčijim filmovima. Već početkom sedamdesetih to mu uspijeva s Privatnim životom Sherlocka Holmesa (!970.) Billya Wildera, Tri mušketira (1973.) i Četiri mušketira (1974.) Richarda Lestera, a uz to je i glavni negativac u Čovjeku sa zlatnim pištoljem (1974.) Guya Hamiltona iz serije o Jamesu Bondu. On sam je ipak najviše volio Čovjeka od slame (1973.) Robina Hardya koji je u početku slabo prošao da bi se kasnije učvrstilo vjerovanje kako je riječ o jednom od revolucionarnih filmova strave. Iako je od velikog broja njegovih filmova neke bolje zaboraviti, bilo je i niz zapaženih djela s njegovim istaknutim ostvarenjima, pa ga je Tim Burton ocijenio kao pravu legendu – „Christopher mi je čitavog života bio ogromna inspiracija. Imao sam čast i užitak surađivati s njim na pet filmova – Sanjiva dolina, Charlie i tvornica čokolade, Mrtva nevjesta, Alisa u zemlji čudesa i Tamne sjene.“ Taj je posljednji snimljen 2012., ali to nije bio i posljednji Leeov film, jer je on i u svojim devedestima snimao po nekoliko filmova godišnje, a uz to je posljednjih godina snimio i otpjevao vlastite heavy metal obrade poznatih pjesama (među njima i onih božićnih). (Tomislav Kurelec)