Prisjećamo se značajnih redateljskih i glumačkih imena koja više nisu s nama



U ovoj se godini navršava sto godina od rođenja Františeka Čapa, jednog od najvažnijih redatelja u jugoslavenskoj kinematografiji pedesetih godina prošlog stoljeća, podrijetlom Čeha koji je osim u domovini i Jugoslaviji stvarao i u Austriji te nekadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Iznimno produktivan redatelj prvog slovenskog svejugoslavenskog hita Vesna, lirski intonirane romantične komedije o trojici studenata koji se zaljubljuju u istu djevojku, kći svog profesora matematike čiji ispit žele položiti, s podjednakim se uspjehom snalazio u više žanrova. Od Zlatnom arenom za najbolji film ovjenčane ratne melodrame Trenuci odluke po predlošku Branka Belana, preko u Cannesu nagrađene ratne drame Ljudi bez krila, trilera La ragazza della salina, nezasluženo podcijenjenoga ratnog trilera X-25 javlja suscenarista Milana Nikolića i sasvim pristojne no komercijalno neuspješne komedije Naš auto, do spomenutih romantičnih komedija u koje se ubraja i ponešto inferiorniji nastavak Vesne naslovljen Ne čekaj na maj, Čap se predstavljao kao subverziji sklon autor koji nije imao samo „nos“ za izbor atraktivnih i u vrijeme realizacije gotovo trendovskih tema, već i za pronalaženje mladih i nepoznatih glumaca, debitanata poput Milene Dravić (Vrata ostaju otvorena), Metke Gabrijelčić (Vesna), Janeza Čuka (Dolina mira) i Franeka Trefalta (Desant na Drvar), koji će se nerijetko afirmirati upravo zahvaljujući ulogama u njegovim filmovima. Nagrađena u Veneciji 1941., pod njemačkom okupacijom realizirana romantična mjuzikl-drama Noćni leptir četvrti je Čapov dugometražni redateljski projekt, film temeljen na romanu „Medvedi“ češkog književnika Karola Nováka koji pričom i ugođajem donekle podsjeća na dramu „Nevinost“ („Panenství“) Otakara Vávre iz 1937. godine. U središtu zbivanja je siromašna guvernanta Marta Dekasová (Hana Vitová), djevojka snažno zaljubljena u austrougarskog poručnika Vargu (Gustav Nezval), oženjenog čovjeka koji voli svoju nevjernu suprugu i koji se prema društvenim regulama ne smije upustiti u vezu s djevojkom iz nižeg staleža. Elegantno režirano i estetizirano djelo efektno koristi glazbu Johanna Straussa mlađeg, a naslovna pjesma „Noćni leptir“ temelji se na Straussovoj skladbi „Kaiser-Walzer“.


U ciklusu kojim se prisjećamo značajnih redateljskih i glumačkih imena koja više nisu s nama legendarna Vivien Leigh, nezamjenjiva Scarlett O´Hara iz remek-djela Zameo ih vjetar i podjednako antologijska Blanche DuBois iz Kazanovog Tramvaja zvanog čežnja, zastupljena je romantičnom dramom Duboko modro more Anatolea Litvaka. Film nagrađen u Veneciji 1955. i slijedeće godine nominiran za dvije nagrade BAFTA na kazališnom je komadu scenarista Terencea Rattigana temeljena storija o neurotičnoj Hester, supruzi uglednog suca Collyera koja muža odluči napustiti zbog veze s markantnim, ali nepouzdanim i alkoholu sklonim pilotom Freddiejem Pageom (Kenneth More). Leigh je očekivano uvjerljiva i energična u ulozi Hester, iako je moćni producent Alexander Korda smatrao da je ona vrlo loš izbor, te je u glavnoj roli želio angažirati Peggy Ashcroft, koja je Hester interpretirala na kazališnim daskama. To nije bio jedini problem u realizaciji filma, jer se i Kenneth More bunio zbog uporabe Cinemascopea i izmjena u dramskom tekstu za koje je držao da priči oduzimaju intimnost. Takvi prigovori nisu na mjestu, jer je riječ o vrlo uspjelom djelu koje gotovo ništa nije izgubilo na modernosti i aktualnosti, te u kojem je Leigh prema mišljenju glasovite kritičarke Pauline Kael ostvarila briljantnu ulogu.


Nešto slabiji ali ipak još vrlo povoljan dojam ostavlja i Hedy Lamarr u za dva Oscara nominiranoj pustolovnoj romantičnoj vestern-drami Petrolej (Boom Town) Jacka Conwaya. Riječ je o svojevrsnoj posveti energiji i ambicioznosti, ali i pohlepi američkih tajkuna onog vremena, što se iz današnje perspektive može čitati i kao parodija američkog sna. Tajkuni su naftni magnati „Big“ John McMasters (Clark Gable) i „Square“ John Stand (Spencer Tracy), ljudi premazani svim mastima i u svakom trenutku spremni na prijevaru i krađu, koji će se sukobiti zbog ljubavi prema istoj djevojci. Tu djevojku, otmjenu i „egzotičnim“ njemačkim naglaskom obilježenu Karen Vanmeer, raspoloženo tumači Hedy Lamarr, iako se ponekad doima kao da je u nekom posve drugom filmu.


U siječnju prošle godine u tragičnoj prometnoj nesreći poginulog grčkog filmaša Thea Angelopoulosa sjećamo se projekcijom nagrađivane egzistencijalne ratne drame Odisejev pogled iz 1995. godine. Posrijedi je očekivano filozofična, ugođajem sjete i naglašenim stilizacijama obilježena te izrazitim simbolizmom opterećena storija o redatelju A (Harvey Keitel), podrijetlom Grku i suvremenom Odiseju koji tragajući za tri izgubljene role filma braće Manaki s Itake kreće na putovanje ratom i sukobima razdiranim Balkanom. Dakako, traganje za izgubljenim filmom predstavlja metaforičku potragu za poviješću balkanskih zemalja i za onim što ih je nekad povezivalo. Vizionar s iznimnim osjećajem za stvaranje vizualno i tematski začudnih kompozicija, Angelopoulos je ovdje dobrano pretenciozan i značenjski odveć doslovan. (Josip Grozdanić)