Imperfekcija u njegovu opusu ide pod ruku s vrlinama: nezadrživom potrebom da promatra i komentira život, opiše i sažvače Francusku s njenim naravima, manama, obiteljskim tajnama, mračnim strastima i zlom koje se krije iza elegantnih louis - quatorze fasada




Za razliku od hrvatske kinematografije koja je generacije svojih stvaralaca često izbacivala kroz prozor kad su bili na zenitu (i stoga mnogo puta počinjala iz početka), francuska kinematografija crpi snagu iz čvrstih žila kontinuiteta. U francuskom filmu postoji jaka srednja, mlađa i još mlađa generacija, ali postoji i snažna liga veterana koji i dalje snimaju uz rame s mladim lavovima. Većina novovalovskih djedova i danas je filmski aktivna. Nove filmove gotovo svakogodišnje izbacuju Godard i Rohmer, i dalje snimaju Resnais i Rivette. Neki od njih, poput Rohmera, u trećoj su dobi snimili najjače stvari.


U toj skupini marljivih staraca je i Claude Chabrol. Novovalovski majstor krimića i u 76. godini ne odustaje od dobra običaja da snimi barem film godišnje. Tako je ove zime na berlinskom festivalu predstavio L'ivresse du pouvoir (Opijeni vlašću), jubilarni šezdeseti film, a tom broju valja dodati i četiri segmenta u omnibusima i još ponešto TV naslova. U takvoj nezajažljivoj gladi za stvaranjem teško je zadržati najvišu kvalitetu. Baš kao i mnogi drugi produktivni autori - recimo, Ford, Eastwood ili Woody Allen - i Chabrol nije uvijek u najboljoj formi. Mlađe generacije filmofila znaju se ponekad zbuniti kad ih u kina privuče prezime udžbeničkoga klasika, a u mraku dvorane suoče se s prosječnim, ili čak ispodprosječnim filmovima kojima bi dobro došla još ruka script-doctoringa, popravci u dramaturgiji, više strpljenja u režiji…. Ali, to je Chabrol. Imperfekcija u njegovom opusu ide pod ruku s vrlinama: nezadrživom potrebom da promatra i komentira život, opiše i sažvače Francusku s njenim naravima, manama, obiteljskim tajnama, mračnim strastima i zlom koje se krije iza elegantnih «louis - quatorze» fasada.



Chabrol je među novovalovskim mladoturcima bio jedan od istaknutijih filmskih publicista, ujedno i jedan od prvih koji su sjeli u redateljsku stolicu - već 1958. Kao kritičar, zanimao se za klasične meštre suspensa - Hitchcocka i Langa. Dok su se drugi novovalovci u većoj ili manjoj mjeri otisnuli od klasičnoga narativnog stila prema modernitetu, Chabrol je i dalje ostao vjeran žanrovskom filmu, suspensu, naraciji i oblikovnim standardima pripovjednih klasika pedesetih. Chabrol je posudu ostavio netaknutom, ali ju je napunio novim sadržajem. U šezdeset filmova opisao je život i karaktere francuske buržoazije do zadnje preljube, ljubomore, zavisti, edipovskih i svih drugih kompleksa. «Čim je na početku neki mrtvac, odmah me sve to više zanima» rekao je jednom Chabrol, ujedno posredno objasnivši neusahli interes za krimić, žanr kojem se uvijek vraćao. Ali, Chabrola manje zanima tipično francuski film policier. Njega, kao Jamesa Caina ili Ruth Rendell, zanimaju zlodjela uz kuhinjski stol i postelju, mali kućni skandali. To što je kuhinjski stol velik i bogat, a postelja stilska, samo je još faktor više. U Chabrolovim tinelima miriše smrt, a iza smrti mirišu nasljedstva, imetci, nataložena stečevina koju je namirilo klasno društvo.



Chabrol je opisao francusku građansku klasu enciklopedijskom iscrpnošću koja neodoljivo podsjeća na još jednog gargantuovskoga gutača zbilje - Balzaca. Svijet Chabrola skandalizira, ali to skandaliziranje nema jasan ideološki predznak. Chabrol je jednom nogom katolik, drugom liberal. Kad je pao berlinski zid, Chabrol je na to odgovorio tako što je snimio - kako veli - zadnji marksistički film - i ujedno zadnje remek djelo, La Ceremonie. Chabrol nije redatelj jednog svjetonazora ili ideja. On je sumnjičavi skeptik koji se svaki put skandalizira kako se perspektiva humanosti iznova nasuče na gramzivost, egoizam i zloću.


Chabrol je filmaš koji voli i poštuje literaturu. U popisu književnih velikana koje je koristio nalaze se i klasici poput Henry Jamesa i Flauberta i pisci poprilično drukčijeg senzibiliteta poput Henryja Millera ili Simone de Beauvoir, pa do velikana Chabrolova žanra, poput Patricije Highsmith, Ruth Rendell, Charlotte Armstrong ili Georgesa Simenona. Osim što Chabrol voli pisce, vole i oni njega, možda i više nego redatelji koji će mu spočitavati suhoću, redateljsku neinventivnost, manjak imanetno kinematske zanimljivosti. Na kraju, i te mane su Chabrol: takav je on, slikar i pisac suvremene Ljudske komedije, čovjek koji je svojoj naciji i klasi ostavio klinički opis kakvih je u filmskoj povijesti jako malo. (Jurica Pavičić)