Partiture su mu bile cinične, sofisticirane i inteligentne. U njima je slavio slobodu ljubavi, tretirajući je kao 'just one of those things'. Provokativna i često neodgovorna ponašanja, nepredvidiva temperamenta i very gay, bio je i ostao simbol te 'živahne' dekade
Život legendarnog skladatelja Colea Portera kojem 15. listopada obilježavamo 50. godišnjicu smrti, kao da je izašao iz romana Francisa Scotta Fitzgeralda. Pogotovo ako se referiramo na scenu iz Luhrmannova remakea Veliki Gatsby u kojem Gatsby pokušava šarmirati Daisy ukrasivši Nickovu kuću eksplozijom bijelog cvijeća, makaronima svih mogućih pastelnih boja i drugim slasticama. 'Misliš li da je to previše?, upita Gatsby prijatelja Nicka. 'Mislim da je upravo to ono što si želio', uljuđeno mu odgovori Nick. Takav je bio i Porterov život. U njemu ima svega previše. Previše raskoši, previše cvijeća i previše lijepih muškaraca i žena. Ali to je upravo ono što je skladatelj volio. Takve su uostalom bile lude dvadesete u kojima je doživio umjetnički vrhunac. Takve su mu bile i partiture. Cinične, sofisticirane i inteligentne. U njima je slavio slobodu ljubavi, tretirajući je kao 'just one of those things'. Provokativna i često neodgovorna ponašanja, nepredvidiva temperamenta i very gay, bio je i ostao simbol te 'živahne' dekade. No za razliku od većine njegovih kolega iz Tin Pan Alley ere, Porter nije bio nikakav siromašni boem, već je bio uljuljan u bonvivansku atmosferu pariškog chica zahvaljujući imućnim roditeljima koji su nagomilali bogatstvo špekulacijama ugljenom i drvenom građom. Još kao 10-godišnji wunderkind skladao je uz majčinu pomoć kompletnu operetu (stihove i glazbu). A tijekom studija na prestižnom Yaleu napisao je brojne pjesme, među kojima se popularna 'Bingo Eli Yale' i danas tretira poput svojevrsne studentske himne, da bi s 25 godina napisao prvu broadwaysku glazbenu komediju America First opisanu u programskoj knjižici kao 'patriotska komična opera', u kojoj je glumio Clifton Webb, iako se na Broadwayu zadržala samo dva tjedna. Što zbog razočaranja, što zbog avanturističkog duha, ubrzo napušta SAD i prijavljuje se u francusku Legiju stranaca. Legende kazuju da je marširajući sjevernoafričkom pustinjom na leđima nosio prijenosni piano kako bi improviziranim skladbama zabavljao legionare. Bilo kako bilo, francuska vlada mu je uručila Croix de guerre. A kad je SAD ušao u Prvi svjetski rat, biva premješten u vojnu školu u Fontainebleauu, iako je veći dio vremena proveo u svom luksuznom i ekstravagantnom apartmanu koji je postao Meka pariške umjetničke i političke elite. Jednom je čak unajmio kompletni Ballets Russes da zabavlja goste. U tim ludim godinama nastao je i njegov mjuzikl Paris kojim se vraća na Broadway, s mitskim songom 'Let's Do It, Let's Fall In Love' u izvedbi Irene Bordoni, koji će se puno godina kasnije koristiti u svim mogućim prilikama, od reklamnih spotova za pivo do Allenove Ponoći u Parizu. Taj isti Porterov 'veseli' pariški temperament ostao je zabilježen i u glazbenoj komediji Fifty Million Frenchmen s legendarnim songom 'You've Got That Thing'. Potom su slijedili slavni mjuzikli Kiss Me Kate i Jubilee koji su iznjedrili brojne hitove. Radio je i u Hollywoodu, od Born to Dance s Jamesom Stewartom u kojem Virginia Bruce izvodi famoznu I've Got You Under My Skin, poznatiju u kasnijoj verziji Franka Sinatre, pa sve do Visokog društva s Grace Kelly, Bingom Crosbyjem i Sinatrom, u kojem je imao zadnji veliki hit (šifra: True Love). Dobio je i fiktivni biopic Night and Day u kojem Portera glumi Cary Grant. A Porterovom biografijom kasnije će se pozabaviti i Irvin Winkler u filmu De-Lovely s Kevinom Klineom. No ako je Night and Day bio loša tragedija, De-Lovely je ispao poput neduhovite farse, više nalik mlakom pjenušcu nego eksploziji cvijeća položenog na skladateljev legendarni Steinway koji danas krasi predvorje newyorškog hotela Waldorf-Astoria. (Dragan Rubeša)
