Gavras je vrlo uspješno kombinirao postupke popularnih žanrova, posebice krimića, trilera i sudske drame s naglašenim političkim angažmanom u prokazivanju diktatorskih i autoritarnih metoda
Studentski bunt 1968. u mnogim je zemljama bio samo vrhunac nezadovoljstva postojećim poretkom kako građanskoga društva na Zapadu (posebice u Francuskoj i Njemačkoj) tako i socijalističkog (od Poljske do Jugoslavije) koji je mnoge ugledne autore od Godarda do npr. Žilnika usmjerio prema političkom filmu, u tom trenutku nakratko jednoj od dominantnih tendencija u svjetskome modernističkom i alternativnom filmu. Ograničenje tog pokreta bila je činjenica da su, unatoč želji autora da medijem najpopularnije umjetnosti mijenjaju stavove široke publike, njihove filmove gledali gotovo isključivo istomišljenici, pa je rezultat u mijenjanju društvene svijesti bio minimalan. Daleko veći utjecaj imao je Costa-Gavras, jedini autor koji je vrlo uspješno kombinirao postupke popularnih žanrova, posebice krimića, trilera i sudske drame s naglašenim političkim angažmanom u prokazivanju diktatorskih i autoritarnih metoda (od mučenja do ubijanja) u manipulacijama društvom i stavovima običnih ljudi u stjecanju moći i bogatstva. To Gavrasovim filmovima nije donijelo samo najuglednije svjetske nagrade nego i brojnu publiku koja se nerijetko baš u njegovim filmovima prvi put upoznavala s najmračnijim stranama suvremenog svijeta.
Costa-Gavras (pravim imenom Constantin Gavras) grčke je nacionalnosti, a otac mu je za vrijeme Drugog svjetskog rata sudjelovao u grčkom pokretu otpora ljevičarskog usmjerenja, pa je nakon rata i uhićen kao simpatizer komunista, što je vjerojatno utjecalo na Constantinov odlazak na studije u Francusku, gdje se nakon nekoliko godina odlučio upisati na pariški IDHEC, jednu od najuglednijih svjetskih filmskih škola. Nakon diplome počeo je asistirati uglednim francuskim redateljima, da bi svoje znanje pokazao cjelovečernjim prvijencem - vrlo dobrim krimićem Kupe ubojica (1965). Već 1969. realizira svoj najpoznatiji film Z koji ne samo da za široku publiku postaje uzoran primjer političkog filma nego i osvaja Oscara za strani film. Inspiriran je ubojstvom popularnog grčkog opozicijskog lidera Grigorisa Lambrakisa, što je bio prvi i odlučujući korak u ostvarivanju vojnog udara kojim je desničarska pukovnička hunta preuzela vlast i uvela petnaestogodišnju diktaturu. Mnogima se činilo da je Gavras tu temu i takav politički angažman odabrao zbog svog podrijetla, ali se pokazalo da su slične teme u gotovo svim njegovim filmovima, te da je ekranizacija teorije (uspješno provedenih) zavjera stožerna točka čitavoga njegovoga značajnoga opusa.
Od filmova u ovom ciklusu Opsadno stanje (1973) se temelji na otmici službenika američke ambasade u Urugvaju za koju su odgovorni Tupamarosi (pripadnici urbane gerile), a iza napete priče otkrivaju se mehanizmi kojima SAD nastoje u neokolonijalističkom stilu ovladati Južnom Amerikom. Razotkrivanje takvih postupaka još je dramatičnije u Nestalom (1982) o američkom novinaru koji nestaje za vrijeme Pinochetovoga vojnog puča protiv demokratski izabrane vlade u Čileu 1973. i privatnoj istrazi koju o tom vode njegov otac i supruga. Zbog slojevita i dojmljiv prikaza dramatičnih zbivanja film je nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu, ali i (unatoč oštroj kritici američke službene politike) Oscarom za najbolji scenarij prema književnom djelu. Jedna od rijetkih iznimki u Gavrasovu opusu je Sjaj žene (1979), u vrijeme nastanka podcijenjena, ali ipak vrlo zanimljiva složena ljubavna drama (u kojoj se mogu nazrijeti i neki bunuelovski elementi) koja stavlja u prvi plan Gavrasovo umijeće kreiranja zanimljivih i punokrvnih likova, što je i u ostalim njegovim filmovima, ali se manje uočava zbog dramatičnosti zbivanja u kojima se takvi likovi nalaze.
Isto tako značaj teme toliko zaokuplja gledateljevu svijest da ne obraća pozornost na mnoga vrlo uspjela redateljska rješenja, ali se gledajući na okupu više Gavrasovih filmova može osjetiti da on svô svoje umijeće koristi da bi potkrijepio iskreni angažman protiv zla. Za razliku od mnogih redatelja (a ima ih i u nas) koji vjeruju da jedino velika tema garantira veliki film i idu tim putem zbog vlastite afirmacije, Gavras se potpuno predaje svom angažmanu i upravo tom strašću ostvaruje visoke domete koje doista treba cijeniti. (Tomislav Kurelec)
