Demyjevi su filmovi uglavnom bili romantična usmjerenja, lirski i nalik na bajke, no psihološki realizam ipak nije bio zapostavljen
Kada se mladi Jacques Demy s početka šezdesetih prošlog stoljeća pojavio na novovalovski uzburkanoj francuskoj filmskoj sceni debitantskim ostvarenjem Lola (1961), s već afirmiranom Anouk Aimee u ulozi kabaretske zabavljačice, struka je bila uvjerena da je u njemu (uz Godarda, Resnaisa, Rhomera, Rivettea,Truffauta, Chabrola...), dobila još jednog darovita „mladoturka“ vičnog da i sam mijenja i oslobađa izričajne potencijale filma. Oslanjajući se na profinjenost opusa Maxa Ophulsa, Demy uspijeva detektirati unutrašnja raspoloženja heroine, čijim pak životom kao da upravljaju slučajnosti. Takav pristup bio je u dosluhu s poetikom fragmentarnosti svojstvenom modernističkim stremljenjima francuskog filma.
Po uzoru na darovite kolege, koji su u svojim djelima odavali počast klasičnom Hollywoodu (osobito žanrovima), i Demy se utekao jednom koji se bio osobito bujno razvio s one strane Atlantika - žanru glazbenog filma. Dakako, riječ je o neumrlu klasiku Cherbourski kišobrani (1963), koji se odmah okitio Grand Prixom u Cannesu. Dakako, njegov se rad - prožet tipično francuskom rafiniranošću, poetičnošću i romantičarskom osjećajnošću - razlikuje od američkog (nerijetko dinamično razigrana i raspjevana) poimanja popularna žanra. Takva se strukturiranost djela ponajprije temelji na iznimnoj ekspresivnosti tada mlade, krhke i nadasve filmogenične glumice Catherine Deneuve, na dojmljivoj pa i pamtivoj glazbi Michela Legranda i na znalačkoj prilagodbi kolora karakteru melodramatske priče o zaljubljenu mladome paru i njihovu bolnu rastanku zbog mladićeve obveze da ode ratovati u Alžir.
Jesu li, nakon hvaljenih i popularnih Cherburskih kišobrana, očekivanja bila odveć velika, kada se kritičarskom korpusu, i s onih i s ovih strana, učinilo da su Gospođice iz Rocheforta u korežiji sa suprugom Agnes Varda, znatno slabije od prethodnih filmova. U ostvarenju čija se radnja odvija u glazbeno - plesnoj školi, glavne uloge tumače (i u životu i na filmu) sestre: Catherine Deneuve i Francoise Dorléac. (uzgred, Francois Truffaut će, nakon prerane smrti iznimno darovite Dorleac, tiskati topao i nadahnuti nekrolog pod nazivom: „Zvala se je Francoise...“).
Budući da nam je, zbog svojedobne nezainteresiranosti naših uvoznika za daljnja ostvarenja ovog autora, uvid u njegovo kasnije stvaralaštvo bilo je i ostalo otežano, morat ćemo se, za sada, osloniti tek na sudove stranih kritičara koji su ustvrdili da je Demy ipak ponešto iznevjerio njihova očekivanja; to se posebno odnosi na filmove njegove američke faze.
Dakle, evo nekoliko generalnih kritičarskih sudova o njegovu opusu: Već su u Loli uočljive Demyjeve redateljske značajke po kojima ga se kasnije lako prepoznaje: stilizirana, osebujna fotografija i romantična atmosfera; vidljivo je da (pokraj dominantne poetičnosti u pristupu) njegov autorski rukopis karakterizira i precizno psihološko profiliranje likova; Demyjevi su filmovi uglavnom bili romantična usmjerenja, lirski i nalik na bajke, no psihološki realizam ipak nije bio zapostavljen.
Sada je pred nama šest ostvarenja. Možda ćemo, pristupivši im bez predrasuda, poželjeti da u kinu Tuškanac pogledamo i sva ostala ostvarenja iz njegove poduže filmografije! (Petar Krelja)