Minimalizam Tadićevih nagrađivanih dokumentaraca iz prve polovice
sedamdesetih nastavio se na opor ritam naracije u igranim filmovima, u kojima se
introvertni junaci s margine odmjeravaju sa sudbinom
U filmskom opusu Zorana Tadića krije se zanimljiva proturječnost:
njegova su ostvarenja domaće inačice trilera i krimića, žanrova kojih je
hrvatskoj kinematografiji uvijek manjkalo, ali to im nikad nije pribavilo
osobitu popularnost. Žanr je prepoznatljiv dramski kalup pomoću kojeg je publika
navikla primati određenu vrstu priča: pretpostaviti je da se u gledatelju upali
nekakvo nevidljivo zeleno svjetlo zainteresiranosti kada je u pitanju zgoda o
ubojstvu, no Tadić taj mamac koristi da bi ga odveo u posve drugom smjeru, i ne
namjeravajući zadovoljiti njegovu znatiželju za ljudskim zastranjenima. Iza
bombastična naslova njegova kino prvijenca Ritam zločina (izvorna
televizijska verzija zvala se benigna, ali i dvosmisleno – Dobri duh Zagreba)
krije se intimistička priča o neobičnu odnosu stanodavca i njegova podstanara
koji crta naizgled sumanute grafikone o statistici kriminala. Treći ključ
započinje kao triler o bračnom paru koji u poštanski sandučić prima od anonimna
pošiljatelja kuverte s novcem, no daljnji tijek radnje više se drži kafkijanskog
nego li holivudskog prosedea. San o ruži ima također provokativan početak
– plastična vrećica s pištoljem i gomilom novca završi u rukama radnika koji
svojoj obitelji ne može priuštiti ni teleći odrezak, ali umjesto eksplozije
pucanja i trošenja uslijedi gotovo jednosatno mučno psihološko odmjeravanje što
učiniti s pronađenim stvarima.
Tadića tipične žanrovske atrakcije – seks, nasilje, poigravanje napetošću -
jedva zanimaju: minimalizam njegovih nagrađivanih dokumentaraca iz prve polovice
sedamdesetih dosljedno se nastavio na opor ritam naracije u igranim filmovima, u
kojima se introvertni junaci s društvene margine odmjeravaju sa sudbinom i to,
najčešće, ne baš uspješno. Tadićev pesimizam u punom je suglasju sa
svjetonazorom starih autora koji su mu uzorom – Fritza Langa, Alfreda
Hitchcocka, Carola Reeda i drugih: Da je živio u Hollywoodu četrdesetih i
pedesetih, Tadić bi svoje redateljsko umijeće, okretnost u radu sa skromnim
budžetima i sklonost žanrovskim sižejima lako znao uklopiti u tada živahne
B-produkcije,ali, ovako je ostvario intrigantan hibrid – uronio je klasični
film noir u raspadajući socijalistički milje osamdesetih. Uzgred, neki od
tih filmova i danas su poprilično društveno aktualni, ponajprije Orao
(sklon poigravanju, Tadić je čak skratio originalni naslov romana Umjetni
orao( stalnog scenarističkog suradnika Pavla Pavličića), koji na prijelazu u
devedesete nije uspio pronaći ni kino distributera: možda stoga što je mnoge
suviše izravno podsjetio na neugodnu zbilju, pa je nisu htjeli vidjeti i na
ekranu. (Nenad Polimac)