Iako su na profesionalnom putu ovoga glumačkog velikana prva i posljednja uloga bile filmske, taj dio njegove iznimno bogate karijere spominje se najčešće tek usput, iako se na velikom ili malom ekranu pojavio pedesetak puta
Veliki glumac Zlatko Crnković (Kastav, 27. svibnja 1936. – Zagreb, 14. veljače 2012.) posljednju ulogu (djeda) odigrao je u zanimljivom trileru Mrak (2011.) Dana Okija. Na filmu je prvi put nastupio još 1957. u maloj epizodi Naši se putevi razilaze Šime Šimatovića, čak i prije nego se u komadima Molièrea, Shakespearea i Brechta 1958. pojavio na pozornici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta u kojem je dobio stalni angažman, iako je još bio student Akademije za kazališnu umjetnost. Tom angažmanu je ostao vjeran cijeli radni vijek, sve do umirovljenja 2003., a paralelno je nastupao u predstavama Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskog ljeta, te Teatra &TD i drugih kazališta, ostvarivši tako više od stotinu i pedeset scenskih uloga iznimnih dometa poput Horacija u Hamletu, Križovca u U agoniji, Učitelja u Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja, Ponza u Tako je (ako vam se čini), Don Fernanda u Kiklopu i mnogih drugih. Iako je uvijek preferirao kazalište i držao ga bitnim prostorom za ispitivanje glumačkih mogućnosti, njegove aktivnosti nisu bile ograničene samo na pozornicu. Još je 1955. kao brucoš interpretirao poeziju na Radio Zagrebu i ubrzo postao jedan od naših najcjenjenijih recitatora, nalazeći – kako je sam kazao - upravo u poeziji korijene svoga glumačkog postupka – „U poeziji koju čitam ima poticaja da preispitujem mogućnosti zvučenja, treperenja svoje duše, jer mislim da mi to mora biti melodija duše u dramskom govoru, da mora biti ono što proživljavaš u sebi.“
Iako je rođen u čakavskome kraju, a školovan u kajkavskom, velikim je trudom i talentom postao jedan od najboljih govornika književne štokavice, pa je odmah nakon diplome 1959. uz glumački rad HNK-u nastavio na Akademiji predavati scenski govor, a nakon umirovljenja predavao je i na akademijama u Osijeku i Splitu i taj njegov pedagoški rad jednako je visoko cijenjen kao i scenska dostignuća. Iako se i zbog toga ponekad činilo da je bitni dio njegovog velikog glumačkog umijeća upravo govor, on sam je još 1974. ukazao na mnogo kompleksnije i raznovrsnije izvore svog glumačkog nadahnuća: „Ostvariti u sebi zrelost i mogućnost da jednostavnošću ljudske objave, izražavanja u svakom nastupu budeš zanimljiv i čitljiv u svakom detalju: u izricanju i pogledu, u smijehu i uzdahu, u kriku i kliktaju, u tihoj i smirenoj besjedi, u bogatstvu odraza kojima se služiš kao oblikovnim materijalom, a kojem si u istom trenutku u službi... Nema na tom putu više mnogo tajni, ali je vječna tajna (i u životu samom) prava mjera izbora detalja od kojih se slaže mozaik profesionalnog puta.“
A iako su na profesionalnom putu ovoga glumačkog velikana prva i posljednja uloga bile filmske, taj dio njegove iznimno bogate karijere spominje se najčešće tek usput, iako se na velikom ili malom ekranu pojavio pedesetak puta. Doduše i on sam je neusporedivo više pozornosti i ljubavi usmjerio prema kazalištu, ali nije za zanemariti niti činjenicu da mu filmski redatelji uglavnom nisu nudili značajnije uloge, držeći ga prvenstveno kazališnim glumcem. Koliko je to bila netočna procjena pokazala je njegova 2003. Zlatnom Arenom u Puli nagrađena izvanredna kreacija u glavnoj ulozi jedne od šest priča omnibusa Tu Zrinka Ogreste. A da je i u epizodama Zlatko Crnković uspijevao ostvariti vrlo kompleksne i dojmljive uloge pokazuje i slojevito, modernističko preplitanje kazališta i života kroz objektiv filmske kamere u Timonu Tomislava Radića. (Tomislav Kurelec)
-------------------------------------------------------------------------------------------------
Zatko Crnković bio je markantna pojava, ali ujedno i jako skroman i, rekli bismo, skrušen, pa ga je ta neobična kombinacija snage i suzdržanosti nekako uvijek činila apartnim u odnosu na prevladavajuću glasnu gomilu, od koje je, dakako, imao mnogo moćniji glas. Ta Crnkovićeva suzdržana snaga bila je očito snažno emotivno uvjetovana. Crnković svoj glumačko život očito nije dijelio od privatnoga, pa i javnoga. Potraga za ljubavlju, i njezino pronalaženje, u Crnkovićevoj je životnoj režiji uvijek bila konkretna stvar.
Nisu svi glumci emotivci, premda će bez emocija propasti svaki, i rijetki su oni koje će emocija direktno odvesti u smrt, kako na sceni, tako i u životu. Zlatko Crnković upravo je bio takav glumac, cjelovit i suzdržan, povučen i iskren poput djeteta. Tomislav Čadež (Jutarnji list)