U rujnu 2012. na Danima crnogorskog filma u kinu Tuškanac prikazana su sva tri dugometražna igrana filma snimljena u susjednoj nam državi prethodne 2011. godine. Bila je to brojčano najveća godišnja crnogorska produkcija koju vjerojatno neće biti lako ponoviti, pa je i to razlog da ćemo ovaj puta vidjeti tek jedan suvremeni film As pik – loša sudbina Draška Đurovića koji je crnogorski kandidat za ovogodišnjeg Oscara za film izvan engleskog govornog područja, te dva ostvarenja koji pripadaju počecima organizirane profesionalne kinematografije u toj zemlji.


Prvi njen cjelovečernji igrani film bio je zanimljivi Lažni car nastao prema Njegoševu zapisu o pustolovu koji se u drugoj polovici osamnaestog stoljeća proglasio crnogorskim carem. Bio je to i igranofilmski prvijenac Velimira Velje Stojanovića (1921. – 1959.), rano preminulog zanimljivog redatelja koji se prije ovog djela afirmirao dokumentarcima vezanima uz Crnu Goru, nagrađivanima i u inozemstvu. Sa stalnim suradnikom, najznačajnijim crnogorskim scenaristom Ratkom Đurovićem (1914. -1998.) on je na zanimljiv način osmislio osobnost lažnog cara sa znatnim uspjehom povezujući tadašnju vladajući ideologiju i legendu. Protagonist kojeg tumači Rade Marković iznimno je pozitivan lik, jer u vremenu koje osuđuje plemstvo to što je on običan pučanin koji nastoji preživjeti liječenjem bolesnih nije uzurpatorstvo nego dokaz neograničenih mogućnosti običnog malog čovjeka, a upravo to je propagirala tadašnja vlast. Zato za njegovo priznanje i nije toliko bitno što je jedan od viđenijih ljudi u njemu prepoznao ruskog cara nego razum koji uspijeva ujediniti Crnogorce podijeljene stoljetnim krvnim osvetama i uspješno ih povesti u borbu protiv Turaka. Zbog toga se s takvim izborom slaže i dotadašnji nacionalni vođa ostarjeli i onemoćali vladika (što je iznimno rijedak primjer pozitivnog svećenika u kinematografijama tadašnje Jugoslavije), dok mu se kao lažnom caru oštro, ali bezuspješno suprotstavlja njegov nasljednik iguman. Fabula filma prilično je pojednostavljena s naglašeno pozitivnim ili negativnim licima kojima su uvjerljivost i pored stanovite teatralnosti u nekim trenucima podarili vrlo dobri glumci, mahom vodeći interpreti iz beogradskih kazališta poput Ljube Tadića, Raše Plaovića ili Ljubiše Jovanovića, a zanimljivo je da je jednu od epizodnih uloga igrao Hrvat Karlo Bulić, slavni Dotur Luigi iz serije Naše malo misto. Uz to Stojanović je uspio ostvariti natprosječne domete sugestivnom režijom pojedinih prizora koje nosi unutrašnja napetost, a i vizualnom ljepotom ekspresivne crno-bijele kamere našeg velikog snimatelja Frana Vodopivca. Ipak po velikoj većini svojih svojstava Lažni car je nedvojbeno crnogorski film, ali i pokazatelj kako se u ono vrijeme - i pored toga što je svaka nacionalna produkcija imala svoje posebnosti - u većini filmova angažiralo i neke od filmaša iz drugih republika (najčešće da bi se i u njima privukla publika), a u Crnoj Gori je to možda bilo i vidljivije, jer joj je zbog skromnog broja filmova ponekad nedostajalo ljudi za popunu ekipe.


S druge strane taj mali broj filmova (u prosjeku manje od jednog cjelovečernjeg godišnje) razlog je što su u vrijeme SFRJ najuspješniji crnogorski filmaši većinu svojih ostvarenja realizirali u većim sredinama, pa je Ratko Đurović najvećim dijelom radio u Beogradu, kao i Milo Đukanović (1927. – 1989.), možda i najomiljeniji crnogorski redatelj kod široke publike za koju je uspješno radio komedije od kojih su mu najpopularnije TV-serija Kamiondžije (1972.) i film prema njoj Paja i Jare (1973.), a suptilniji smisao za humor pokazao je u Muškarcima (1963.) o macho muškarcu koji silom prilika mijenja navike i postaje kućna pomoćnica vlastitoj preopterećenoj supruzi. Za tu ulogu Slobodan Perović je nagrađen Zlatnom arenom na pulskom festivalu, a iako je film rađen u crnogorskoj produkciji nema posebno naglašenih nacionalnih obilježja tim više što i ovdje glavninu uloga tumače srpske glumačke zvijezde.


Suvremena, neovisna Crna Gora kao mala država doduše nije uspjela bitno brojčano povećati svoju produkciju, no njeni su filmovi nedvojbeno snažnije vezani uz svoje podneblje. As pik – loša sudbina Draška Đurovića u tome je poseban i tematski i filmskim izrazom. Protagonist filma je Beli, zločinac iz posljednjeg rata kojeg fascinantnom snagom i energijom zla tumači Branimir Popović dominirajući svakim kadrom u kojem se pojavljuje, a takvih likova barem ja u crnogorskom filmu do sada nisam vidio. Đurović se ne libi pokazati tog ubojicu i svu nakaradnost njegove psihe ne samo na videu koji je taj monstrum snimio kada je njegova skupina likvidirala muslimane nego i u njegovom pokušaju bijega iz Crne Gore u koji je upleo i mlađeg brata, a i sve ljude s kojima dolazi u doticaj. Iako autor pokazuje rat početkom devedesetih kao tragičan događaj koji utječe i na crnogorsku današnjicu., on ne stvara dramu ili tragediju nego za širu publiku privlačniji žanrovski akcijski film, a koristi i glumce iz drugih sredina poput Amerikanca Michaela Madsena ili Srbijanca Predraga Bjelca koji već dvadesetak godina živi u Pragu, a osim u Češkoj nastupa i u prestižnim holivudskim produkcijama. Uz vizualnu atraktivnost i napetost takav spoj posebnosti crnogorskog podneblja i neobičnog trilera s dozom crnog humora donio mu je i nekoliko međunarodnih nagrada, a pridonosi i zanimanju gledatelja i izvan granica Crne Gore, pa taj film i ovakav izbor iz crnogorske kinematografije mogu nedvojbeno privući i našu publiku. (Tomislav Kurelec)