Talijanska kinematografija i danas je jedna od velikih u europskim razmjerima, iako se u našim kinima rijetko pojavljuje (kao uostalom i druge neholivudske produkcije), pa niz njezinih vrijednih i zanimljivih filmova nismo vidjeli na našim velikim ekranima. No, neformalni monopol američkih filmova nije puno manji niti u većini drugih zemalja, pa čak kada bi danas Talijani imali toliko velikih filmova kao u nekoliko desetljeća nakon Drugog svjetskog rata malo je vjerojatno da bi oni opet izazvali jednako snažan dojam kao u tom razdoblju. A na to zlatno doba talijanskog filma u ovom vrijednom izboru nove talijanske produkcije na vrlo zanimljiv način podsjeća Latin Lover Cristine Comencini koji se zbiva među ženama i kćerkama deset godina ranije preminule zvijezde iz vremena najvećih uspjeha talijanskog filma, ljepotana kojemu gotovo niti jedna žena nije mogla odoljeti, što priziva u sjećanje nezaboravna lica De Sice, Gassmana ili Mastroiannija. Na to razdoblje podsjeća i prezime Comencini, jer je Luigi (1916. – 2007.) bio jedan od najvećih redatelja svojedobno iznimno popularne komedije na talijanski način. On je i otac koji je omogućio prve korake bavljenja filmom danas uspješne redateljice Cristine koja je i sama napravila nekoliko zanimljivih komedija, a i u Latin Loveru uspjelo kombinira elemente komedije i drame.

Ovogodišnji ciklus koji prikazuje djela u Italiji (a dobrim dijelom i u Europi) cijenjenih i nagrađivanih redatelja prilika je da se vidi koliko se i na koji način promijenila commedia all'italiana, jer je su tu još tri vrlo različita ostvarenja te vrste. Riccardo Milani u I ja postojim (Scusate se esisto!) humor ostvaruje originalnim tretiranjem ozbiljne teme – neravnopravnosti spolova u današnjoj Italiji koja ne omogućuje sposobnoj i kvalificiranoj ženi da dobije posao. To joj uspijeva tek uz neobičnu pogodbu s jednim muškarcem što rezultira nizom neobičnih komičnih situacija. Massimiliano Bruno u Confusi e felici iz naizgled potpuno bizarne situacije psihoterapeuta i njegove grupe pretežno društvenih autsajdera kroz niz duhovito osmišljenih prizora dolazi do pitanja da li je važnije to što protagonist po pravilima struke ne obavlja kvalitetno svoj posao ili to što on svoje pacijente s težim duševnim povredama uspijeva učiniti sretnima. Davide Marengo koji je do sada mnogo više radio za televiziju ili reklame i videospotove nego dugometražne filmove, vjerojatno je zbog toga prihvatio režiju Un fidanzato per mia moglie, remakea argentinske komedije Un novio para mi mujer iz 2008., uspješno je prilagodivši talijanskom mentalitetu uz osmišljen redateljski postupak realističnog prikaza sredine u kojoj se radnja zbiva.

Iako ove komedije nedvojbeno uspijevaju kvalitetno zabaviti publiku, ostali filmovi su stekli čak i više priznanja i dobrih kritika, a posebice jedan od najboljih talijanskih filmova prošle godine - biografska drama o velikom pjesniku Giacomu Leopardiju (1798. – 1837.) kojeg je sjajno tumačio Elio Germano. Jedan od najcjenjeniijih talijanskih redatelja posljednjih desetljeća Mario Martone koncentrirao se na osobnu protagonistovu dramu, ali i redateljsko umijeće rekreiranja povijesnih zbivanja i iznimnu vizualnu ljepotu svakog pojedinog kadra. Ivano De Matteo pak u I nostri ragazzi preciznom i nijansiranom režijom iz uobičajene mjesečne zajedničke večere dva brata i njhovih supruga stvara zastrašujuću dramu kojoj je povod mogućnost da su njihova djeca zajedno počinila težak zločin. Obiteljska drama je u središtu i Un ragazzo d’oro kojim ugledni veteran Pupi Avati na neobičan način varira za njega čestu temu odnosa oca i sina koji se žestoko sukobljavaju, a ovdje je to postavljeno na neočekivan način kroz prihvaćanje sina da nakon smrti nevoljenog oca scenarista napiše njegov životopis za nakladnicu kojoj je otac obećao svoju autobiografiju. Avati je počeo filmovati još sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme kada veličina talijanske kinematografije nije bila upitna, a on je u njoj zauzeo posebno mjesto odstupanjem od prevladavajućih tendencija u svojim brojnim filmovima, od kojih su neki bili iznimnih vrijednosti, pa ovaj njegov film na zanimljiv način upotpunjuje moguće usporedbe nekadašnje i današnje talijanske kinematografije, što je dodatna zanimljivost ovog izbora sedam novih natprosječnih ostvarenja talijanskog filma.

Tomislav Kurelec, 10. 11. 2015.