Nije bilo jednostavno biti muškarac naizgled opijen velikim muškim temama (Lawrence od
Arabije, Most na rijeci Kwai), a vrlo često ozbiljno zadubljen u ženske, intimističke motive
(Dr. Živago, Ryanova kći)


Laura (Celia Johnson) u Kratkom susretu (1946) Davida Leana je obična, ne baš mlada žena, koja bez ljubavi, prijateljstva i strasti tavori u tipičnom engleskom provincijalnom braku. Dr. Alec Harvey (Trevor Howard) je naočit, duhovit, uspješan liječnik kojeg susreće svakog radnog dana u kupeu vlaka i s kojim proživljava zabranjenu, no neobično intenzivnu ljubavnu vezu... Laura na svojim svakodnevnim sentimentalnim putovanjima promatra i par Alberta (Stanley Holloway) i Myrtle (Joyce Carey), koji, unatoč tome što su iz nižih slojeva i imaju neusporedivo prozaičnije prohtjeve od njezinih, očigledno uspijevaju zadovoljavati i svoje duhovne, i emocionalne i seksualne potrebe, nešto, što - osjećamo od samog početka Laurine «afere» - našoj junakinji, unatoč njezinu nesumnjivu «schoengeistu», nikako neće uspjeti…
I onda se usred tog, naizgled malog, melankoličnog filma o emocionalnoj praznini koja razara supstanciju engleskog čovjeka na izlazu iz II. svjetskog rata, dogodi nešto što vam oduzme dah: u trenutku sveopće duševne krize, Laura istrči na peron, vlak sav u pari i buci upravo ulijeće u stanicu i redatelj David Lean, koji se u filmu inače ne ističe nikakvim «modernističkim» postupkom, nagne kameru subjektivnog Laurinog pogleda, i jureći vlak, stanica i peron iskrive se u neviđeno efektnom, pametnom i do boli jakom stilskom figurom Laurine ozbiljne pomisli na samoubojstvo.
Ah film, film... kada sam, prvi puta sredinom sedamdesetih vidio Leanov Kratki susret, bio sam mladi kritičar koji se u Kinoteci nadahnjivao Gordardom, Hawksom, Warholom i Bauerom, a u kinima holivudskim mladoturcima, Sergiom Leoneom i kung fuom, no taj me mudri, gorki kadar naveo da istinski duboko zavolim Kratak susret, Davida Lena, Celiju Johnson i film općenito. Susret mi se tada učinio velik (još i sad to mislim) umjetnički film, možda najbolji koji sam ikada vidio; u svojim je ozbiljnim, suzdržanim, zapravo subverzivnim mikro-ambicijama, možda i veći od, recimo Građanina Kanea, filma-šampiona te, još crno-bijele epohe, Wellesova remek-djela, također o ljudskoj usamljenosti i praznini iza pompoznih društvenih sistema i konstrukcija. Ah, film, film...
Kasnije, gledao sam gotovo sve Leanove filmove mnoštvo puta, a kao gorljivi pristalica autorske teorije filma Truffauta&prijatelja iz Les Cahiers de Cinema i onih briljantnih momaka iz britanskog Movieja, znao sam u svojim tekstovima Leanu predbacivati nedostatak osobnog stila, pompoznu, ponekad doista patetičnu komercijalnost, konzervativizam i štošta drugo, no Kratak susret me uvijek nagonio da u ponajboljim radovima ovog rasnog filmaša tražim osobene leanovske motive: istovremeno divljenje i zgražanje nad tim, tako engleskim autoritetima (Hobsonov izbor), svu tu ljepotu i užas nacionalnih fetiša koje je za razliku od mnogih drugih živio i odlično poznavao, a istinski duboko prezirao.
Jer, nije bilo jednostavno biti «britanski George Cukor», muškarac naizgled opijen velikim muškim temama (Lawrence od Arabije, Most na rijeci Kwai), a vrlo često ozbiljno zadubljen u ženske, intimističke motive (Dr. Živago, Ryanova kći). Nakon čudesnog Kratkog susreta, «ženski» Lean nikada nije bio toliko izravan kao u Hobsonovu izboru (1954): Brenda De Banzie obućareva je kćerka koja zajedno sa svoje dvije sestre podnosi neviđenu tiraniju oca Hobsona (veliki Charles Laughton), a njezina rebelija protiv engleskog/muškog mačizma toliko je impresivna da se može smatrati leanovski manifestnom, baš kao i dijelovi Madeleine (1950), kronike istinite priče o gospođi Madeleine Smith koja je u Glasgowu sredine 19. stoljeća staloženo ubila svoga nepodnošljiva ljubavnika.
Propagandni In which we serve (Za koga se borimo,1942.), kojeg je režirao zajedno sa svojim dugogodišnjim prijateljem i suradnikom Noelom Cowardom - genijalnim piscem - homićem koji je iznjedrio neke od najboljih ideja za Kratki susret - svakako nije «ženski» film: pomorci-ratnici koji se pate i fetišistički obožavaju svoj ratni brod, razarač HMS Torrin, predstavljaju jednu od najčudnijih ideja ratno-propagandnog filma kojeg je financirala neka nacionalna ratna mašina. Ipak, «žensko pitanje» je Leanu donijelo najljepše i najgore trenutke u karijeri: Ryanovu kćer (1970) je kritika sasjekla, pišući unisono o «prolupalom komercijalnom geniju šezdesetih», a razočarani i slomljeni Lean 14 godina nakon toga nije snimio nijedan film!
A onda - čudo. Ili ne? Prolaz za Indiju(1984), veličanstvena i duboka ekranizacija sjajnog Fosterova romana, opet sa Leanom u najboljoj formi i sa svim svojim razlozima za film: kostimirani spektakl, ženske sudbine, neizdržive civilizacijske stege britanske kulture...Remek-djelo s kojim je mogao mirno umrijeti... Nažalost nije uspio ono za što se godinama spremao (umro je 1991.): ekranizirati Conradova Nostroma, film za koji bih dao svoju kritičarsku iskaznicu da ga mogu vidjeti, makar u paklu...(Vladimir Tomić)