U zadnjem filmu (A divina comedia, op.a.) zamišljam san tako da krećem od nečeg što ne postoji, ili ako postoji, onda je to nešto što ne poznajem dobro. Nešto što ću prikazati bojama i zvukom. Ali onda su mi rekli da u snu ne postoje ni boje ni zvuci.“ (De Oliveira)



U razgovoru koji su 1991. u Cannesu vodili Serge Daney i Raymond Bellour s portugalskim sineastom Manoelom de Oliveirom (Bellour je gostovao u kinu Tuškanac 2007. i 2011. u sklopu Filmskih mutacija) na njihovo pitanje može li film snimati snove, de Oliveira im je odgovorio, 'Ne! To nije san, to je život. U svom zadnjem filmu (A divina comedia, op.a.) zamišljam san tako da krećem od nečeg što ne postoji, ili ako postoji, onda je to nešto što ne poznajem dobro. Nešto što ću prikazati bojama i zvukom. Ali onda su mi rekli da u snu ne postoje ni boje ni zvuci. Ali ja sam im rekao da je to filmski san!'. Da bi bolje opisao širinu de Oliveirinih filmova, Bellour je u časopisu Traffic koristio riječ 'civilizacija'. Uostalom, nemojmo zaboraviti da je njegov Um filme falado u završnici na neki način predskazao trenutno samoubojstvo Europe. To više nije san. To je okrutna stvarnost.

Negdje blizu snova lebdi i heroina njegova erotsko makabričnog komada Čudnovati Angelikin slučaj, iako je taj veliki autor, koji je preminuo prošlog travnja u 105. godini, zaslužio veliku restrospektivu, a ne tek jedan film uguran u prilično razbarušeno društvo 'iberoameričkih' autora. Tako njegovi sunarodnjaci Joao Correa i Francisco Manso (Bordoški konzul) kao da nisu ništa naučili od de Oliveire kako treba snimati povijesni film i kako 'nijedan povijesni film ne možete snimati ako ne krenete u istraživanje povijesti, dakle, istraživanje objektivnosti' kako je to Daneyu i Bellouru rekao de Oliveira ('Uvijek krećem od povijesnih tekstova jer su oni najčvršći'). U priči o diplomatu Aristidesu de Sousi Mendesu, inače portugalskom konzulu u Bordeauxu, koji je bio nešto poput portugalskog Schindlera, pomažući Židovima u bijegu iz ratne Europe, Correi i Mansu nije previše stalo do riječi de Oliveire, već tek grebu po površini igrajući na estetiku povijesne telenovele.

Čak i kad se prema povijesti odnosi krajnje ironično, kao što je to učinio u lanjskom kratkišu O velho do restelo, tom bizarnom dijalogu povijesnih sablasti koji priča jezikom vatre i ludila, de Olivieira čvrsto stoji u sadašnjosti. Jer, De Oliveira kao da nikad nije gasio kameru, čak i onda kad je ona postajala sve teža i nepokretnija poput njegovih udova, okrenuvši leđa pokretu i dijalogu. No to ne znači da je Čudnovati Angelikin slučaj koji se poput autorova filma Posebnosti jedne plavuše, prikazana u našem pretprošlom Ciklusu iberoameričkog filma, također bavi istim junakovim gestama i istim motivom lude ljubavi, ali u različitom tonu, manje kompleksan, mističan, zabavan i melodiozan. Naprotiv. On je sve to. Poput noći oslobođene od mraka. Film koji evocira gotovo biblijski susret neba i zemlje. Film u kojem autorovi krupni planovi promatraju svijet satkan od sjena, skrivenih pogleda i zavodljivih riječi pretvorenih u rijeku. Autorovu rijeku Douro uz koju se grožđe kupa na suncu. Onu istu na kojoj je ambijentirao svoj prvi film (Douro, faira fluvial, 1931).

Zato možemo reći da je de Oliveira bio jedini živući sineast koji je uhvatio vlak braće Lumiere i njime krenuo na dugo filmsko putovanje tijekom kojeg se nije odvajao od kamere ni kad je prešao stotu. S druge strane, Čileanac Ignacio Rodriguez (La chupilca del diablo) još nije napunio dvadesetpetu, ali u priči o starom vlasniku ilegalne destilerije i njegovu unuku koji mu pomaže u poslu i koji postaje njegova posljednja nada za mirenje s obitelji i svijetom, pokazuje nevjerojatnu autorsku zrelost (naziv filma odnosi se na smjesu puščanog praha i alkohola koju su konzumirali čileanski vojnici u 19. st. da bi krenuli što nabrijaniji na bojišnicu).

Poput Rodrigueza, Čileanac Matias Rojas Valencia (Korijeni) u svojoj hipnotičkoj priči o iskupljenju i ponovnom rođenju također je fokusiran na krajolik, kojem pridodaje gotovo mističnu notu, tretirajući ga kao zrcalo u kojem se reflektiraju duboke unutarnje mijene njegovih junaka. No to se ne bi moglo reći za dobro raspoloženog Brazilca Bruna Barreta (Bossa Nova) čiji je Rio pretvoren u egzotičnu turističku razglednicu. Njihov krajnji antipod je etablirani Pablo Trapero (Leonera) čiji intimni i kontrolirani pogled koji promatra tešku borbu jedne žene za majčinstvo, praktički ne napušta klaustrofobiju zatvora u kojem doduše nema mjesta za Pam Grier, što ne znači da su njegovi prostori manje brutalni, iako je autoru očito bilo teško napustiti heroinu nakon što je izašla iz svoje mračne jazbine, prešla rijeku i ušla u Paragvaj u potrazi za novim životom.

I dok Argentinac Marcos Carnevale (Corazon de leon) voli koketirati s feelgood rom-com estetikom Nancy Myers ('Što te najviše boli zbog tako niskog rasta?' upita junaka dugonoga brineta visokih potpetica. 'Vrat', odgovori joj on), Španjolac Rodrigo Sorogoyen (Stockholm) bliži je Amerindie retorici Richarda Linklatera. A španjolska redateljica Gracia Querejeta (15 godina i jedan dan) uvodi lik bivšeg vojničine koji pokušava dovesti buntovna unuka na pravi put i naučiti ga redu i disciplini, iako je život nešto više od rigidne jogging rute od šest kilometara dnevno. S takvom pričom zarađuju se nominacije za 'Goyu'. (Dragan Rubeša)