Rigidni socrealizam i žestoka cenzura dovodili su do mnogo češćih zabrana filmova u DDR-u no u drugim zemljama socijalističkog bloka stoga zapravo začuđuju visoki dometi koje su najznačajniji istočnonjemački filmaši uspijevali postići




Godine 1990. na prvom berlinskom festivalu nakon rušenja zida koji je dijelio grad velika je pozornost usmjerena na istočnonjemačke filmove koji su za razliku od poljskih, čeških, madžarskih ili sovjetskih rijetko privlačili veće zanimanje svjetskih kritičara i festivala u gotovo četiri i po desetljeća koliko je do tog trenutka proteklo od završetka Drugog svjetskog rata. No, te 1990. godine kinematografija države koja se urušavala - Njemačke DR uz niz djela u pratećim programima (od kojih je u okviru Foruma posebno bio zanimljiv program filmova zabranjivanih u posljednjih dvadeset i pet godina) bila je zastupljena u glavnom programu s Coming Out Heinera Carowa koji je u DDR-u izazvao skandal s temom homoseksualizma, ali na festivalu osvojio Srebrnog medvjeda, pa kratkim animiranim, diplomom nagrađenim Die Panne Klausa Georgia i Lutza Stütznera, te Spur der Steine Franka Beyera, zabranjenim 1966. koji nije konkurirao za nagrade, jer je autor dobio priznanje Berlinale Kamera za cjelokupan izniman doprinos filmskoj umjetnosti, ali mu je žiri FIPRESCI-a (međunarodne udruge filmskih kritičara) ipak i za taj film dodijelio posebnu diplomu.

Budući da će u predmetnom ciklusu biti prikazani navedeni filmovi Beyera i Carowa uz još nekoliko njihovih ostvarenja bit će na primjeru te dvojice, uz također ovdje zastupljenog Konrada Wolfa, vjerojatno najznačajnijih autora iznimno kreativne generacije (afirmirane potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća) vidljivo zašto istočnonjemačka kinematografija nije ostvarila kontinuitet uspjeha za koje je nedvojbeno imala i stvaralačkih, pa i tehničkih potencijala, jer je upravo na teritoriju sovjetske okupacijske zone koja je 1949. postala Njemačkom demokratskom republikom bila sačuvana tehnika velikih produkcijskih kuća Tobis i UFA koje su se spojile u novoga, snažnog producenta DEFA. Tu je već 1946. po idejama savezničkih vojnih vođa o denacifikaciji Wolfgang Staudte (za vrijeme nacizma glumac, a potom i redatelj zabavnih filmova) uspješno režirao vrlo dojmljivu dramu Ubojice su među nama, pa je prvenstveno na temama kritičkog odnosa prema nedavnoj nacističkoj prošlosti nastavio relativno uspješnu redateljsku karijeru (ali uglavnom u SR Njemačkoj).

U istočnonjemačkoj kinematografiji antinacistički su filmovi bili iznimno brojni, ponekad i vrlo iskreni i kvalitetni. No, isti autori koji su stjecali službena priznanja za filmove iz bliske prošlosti često su imali probleme s filmovima suvremene tematike. Carow koji je izdržao četrdeset godina kao stalni zaposlenik DEFA-i počeo je s nekoliko dječjih filmova u kojima je bio naglašen antinacizam. Ipak ni to nije pomoglo da izbjegne probleme u kinematografiji pod kontrolom izrazito dogmatičnih političara, pa je i njegov, djelomice autobiografski film o petnaestogodišnjaku potkraj Drugog svjetskog rata Die Russen kommen bio 1968. zabranjen zbog nedovoljno naglašenih partijskih stavova (a možda i zbog neugodnih asocijacija naslova u trenutku intervencije u Čehoslovačkoj). Godine 1971. prikazana je bitno premontirana verzija pod naslovom Karriere, a original tek 1987. Pritom je Carow ipak imao znatan kredit kao autor Legende von Paul und Paula (1973.), najgledanijeg filma svih vremena u DDR-u (tri milijuna gledatelja u zemlji od šesnaest milijuna stanovnika), iako je i ta ljubavna melodrama imala političkih problema zbog nedovoljne „političke zrelosti“ protagonista.

Rigidni socrealizam i žestoka cenzura dovodili su do mnogo češćih zabrana filmova no u drugim zemljama socijalističkog bloka, pa čak i djela autora koji su postigli najveće međunarodne uspjehe poput Konrada Wolfa koji je za Sterne (Zvijezde) dobio 1959. Veliku nagradu žirija u Cannesu ili Franka Beyera čiji je Jakob der Lügner (1974.) jedini istočnonjemački film nominiran za Oscara. Beyer je taj film trebao raditi još 1966., ali je nakon zabrane Spur der Steine mogao godinama raditi samo u kazalištu. Ali, ni taj uspješan povratak tog vjerojatno najznačajnijeg istočnonjemačkog autora nije dugo trajao, jer mu je već sljedeći film Das Versteck (1977.) zabranjen kao i režiranje u domovini na nekoliko godina, ali mu je dopušteno da radi za zapadnonjemačku tv-produkciju. U takvim uvjetima zapravo začuđuju visoki dometi koje su najznačajniji istočnonjemački filmaši uspijevali često postići pronalazeći izrazito filmska rješenja da bi zaobišli probleme s cenzurom i politikom.

Ipak kada su Beyera nakon što je pogledao remake Jacob the Liar (1999.) s Robinom Williamsom u glavnoj ulozi pitali što misli o tom filmu, on je naglasio razlike između holivudske i nekadašnje istočnonjemačke produkcije, dodavši ne bez ironije: „Mi smo imali cenzore, a oni imaju sponzore“. (Tomislav Kurelec)