Nesretne ljubavi, borbe s bikovima, životne nevolje, društvena kritika, život siromašnih, more i konji teme su koje dominiraju fadom, svjetski poznatom portugalskom glazbom čiju temeljnu okosnicu predstavlja pojam saudadea odnosno čežnje



Kako piše i u prologu glazbenog dokumentarca Fados doajena španjolske kinematografije Carlosa Saure, fado je glazbeni žanr koji se u Portugalu bilježi od dvadesetih godina 19. stoljeća, no zacijelo ima i ranije početke. Dok jedni tumače da je fado potekao od glazbe Maura koji su odlučili nastaviti živjeti oko Lisabona nakon što je postao kršćanski grad, neki pak tvrde da je glazba duše potekla od lunduma, glazbe brazilskih robova. Smatra se da se fado najprije razvio u Lisabonu i Portu, a da je zatim prenesen u srednjovjekovnu portugalsku prijestolnicu Coimbru. Fadisti nose crnu odjeću, njihov je simbol crni šal, a nekad najpopularniju pjevačicu fada Amáliju Rodrigues naslijedila je gotovo podjednako slavna današnja zvijezda Mariza. U zvučno i vizualno dojmljivom Saurinu filmu, koncipiranom kao niz zasebnih scenski efektno uobličenih nastupa najpopularnijih portugalskih fadista, predstavljeni su svi aspekti fada, od tradicionalnih predočenih kroz arhivske snimke izvedbi legendarnog Alfreda Merceneira i Amálije Rodrigues, do suvremenih oličenih u nastupima mladih hip-hop glazbenika te politički angažiranih i socijalno osviještenih skladbi koje se doimaju poput revolucionarnih budnica. Saura se pritom inventivno i energično služi brojnim tehničkim pomagalima i „trikovima“ poput stražnjih projekcija, zrcala, reflektora jarkih boja i efektne scenografije.

Tužne i sjetne melodije i tekstove fada moguće je prepoznati u velikom broju naslova u ovogodišnjem ciklusu iberoameričkog filma. Primjerice, u odličnoj egzistencijalnoj drami Vrijeme mira (Tempos de Paz) Daniela Filha, adaptaciji hvaljene drame Novas Diretrizes em Tempos de Paz Boscoa Brazila, koja se praktički cijela događa u nekakvu skladištu u luci Rio de Janeira. Kruti policijski isljednik Sigismundo 18. travnja 1945. godine tu saslušava nesretnoga Clausewitza, izbjegloga poljskog Židova koji u Brazilu želi započeti novi život. Dok je Clausewitz po vokaciji glumac, vrlo dobrodušan i uvijek nasmiješen čovjek koji tvrdi da želi biti farmer; smatra da će tako biti potreban novoj zemlji, Sigismundo je pripadnik političke policije predsjednika Vargasa, izrazito ograničen birokratski um sklon nasilnim metodama rada, paranoidan tip koji u svim ljudima vidi naciste, plaćenike, špijune i potencijalne prijetnje sigurnosti zemlje. Sugerirajući realno vrijeme odvijanja radnje, za svega deset dana i uz proračun od 1,5 milijuna dolara snimljeno Vrijeme mira kroz razgovor njih dvojice gradi sjajnu karakternu studiju koja, iako povremeno ostavlja dojam teatralnosti i prekonstruiranosti, intrigantno i vrlo slojevito progovara o odnosu slobodnog uma i totalitarizma, o sukobu altruizma i mizantropije, o srazu liberalnog pojedinca koji ne priznaje nikakve granice i neopisivo usukane produžene ruke batinaškog sustava koja slijepo poštuje pravila službe, sadistički uživajući u ponižavanju i psihofizičkom maltretiranju drugih.

Dramom Mlijeko tuge peruanska scenaristica i redateljica Claudia Llosa zasluženo je 2009. godine pobijedila na Berlinaleu. Tada 33-godišnja autorica priču o povučenoj djevojci koja, radeći kao služavka kod bogate obitelji u Limi, organizira sahranu netom preminule majke, koncipirala je kao naglašeno tjeskobnu, dojmljivo socijalno intoniranu, vrlo sugestivnu i iznimno atmosferičnu posvetu ženama koje su silovali pripadnice pokreta Sandero Luminoso tijekom građanskog rata ranih osamdesetih godina. U Llosinu filmu sve je snažno kontrastirano, od sahrane djevojčine majke kojoj je suprotstavljena ženidba sina njezine tete, preko odnosa tradicije i suvremenosti do jasno diferenciranih klasnih razlika. A naslov filma potječe od starog vjerovanja da prestrašene žene, koje djecu doje u teška vremena ratova i nasilja, tim mlijekom prenose strah na potomke.

Izvrsna uloga markantnoga Vincenta Cassella možda je najjači adut elegantno režirane, sugestivno ugođajne, slikovite ali i dobrano konvencionalne i pomalo kičaste egzistencijalne romantične drame A Deriva brazilskog scenarista i redatelja Heitora Dhalie. Vremenom zbivanja smještena u osamdesete godine, priča o senzibilnoj tinejdžerici koja istodobno s buđenjem vlastite seksualnosti postaje svjesna i očeva preljuba i raspada obitelji, očekivano je vrlo emotivna ali i u određenoj mjeri opterećena općim mjestima zapletom sličnih priča o odrastanju i sazrijevanju.

U ovom tekstu je nemoguće je predstaviti i ostale vrlo uspjele iberoameričke filmove iz programa ciklusa, pa gledateljima stoga valja preporučiti da uživaju i u portugalskoj pustolovnoj drami O Mistério da Estrada de Sinatra Jorgea Paixãoa da Coste, i u čileanskim naslovima 199 Recetas para ser Feliz Andrésa Waissblutha i Lokas Gonzaloa Justiniana, kao i u dvama argentinskim ostvarenjima, zabavnoj komediji Dva brata Daniela Burmana te hvaljenoj triler-drami Carancho Pabla Traperoa. (Josip Grozdanić)