Kad je u lipnju godine 1982. javnosti javljeno da je Reiner Werner Fassbinder pronađen mrtav u minhenskoj hotelskoj sobi, njemački je film kipio punom snagom i uživao nikad veći svjetski ugled. Tih ranih osamdesetih svjetski su TV gledatelji gutali Berlin Alexanderplatz. Fassbinderove «pametne melodrame» poput Lili Marleen dosizale su holivudske gledanosti. Volker Schlöndorff upravo je za svoj Limeni bubanj osvojio Zlatnu palmu i Oscara, a Werner Herzog je uz trublje svjetskih tabloida u prašumi snimao s Mickom Jaggerom. Njemački film bio je slavan, bio je moda i bio je moćan.Generacija tadašnjih Nijemaca itekako se sjećala doba kad im se takvo što činilo nemogućim. Još 1962., kad je grupica junoša potpisala oberhauzenski manifest i proglasila da je «tatino kino mrtvo» njemački je film bio žalosno provincijalan. Poneki posni rad starih ekspresionista, krimići o Edgaru Wallaceu, poneki pornić i filmovi o Winetouu snimani na Grobniku i Cetini - to je više-manje sve što je svjetskom filmu namirilo njemačko filmsko poraće. Iz epohe letargije, konformizma i komercijale njemački je film u nepuno desetljeće ušao u epohu vrhunske konjunkture. Rijetko je kad u europskom filmu tako mnogo velikana radilo na tako malom prostoru, a dovoljno se sjetiti najvećih: Fassbindera, Wendersa, Syberberga, Reitza, Schloendorffa, Herzoga, Handkea i Von Trotte. Radili su, briljirali, provocirali, izazivali ljutnju i stjecali nagrade. Svjetskoj kulturi namrli su Caspara Hausera, Nosferatua, Veroniku Voss, Mariju Braun, Katarinu Blum, Fitzcarralda i Biberkopfa. Razbjesnili su svoje sunarodnjake, postidjeli roditelje, uzbudili filmofile i - nestali.Onog dana u lipnju '82 kad je javljeno da je Fassbinder umro (vjerojatno) od opijata, nitko nije mogao ni zamisliti da će «novog njemačkog filma» uskoro nestati kao da je od paučine. «Novi njemački film» ubrzo je po novoj nomenklaturi postao «mladi njemački film», što je bilo u karikaturalnom neskladu s umorom i starošću vlastitih perjanica. Samo je Fassbinder umro mlad: Wenders se pretvorio u karikaturu, Schloendorff specijalizirao za euro-pudinge, Adlon i Petersen pošli u Hollywood, Herzog isušio idejama, a Von Trotta zamukla. Što se dogodilo? Što se doista zbivalo u tih petnaestak godina kad je njemački film bljesnuo kao munja niotkuda i rasvijetlio umorni europsko-filmski obzor? Program koji predstavlja FC pokušaj je odgovora na to pitanje.U zemlji u kojoj s filmom nitko nije zadovoljan utješno je proučavati primjer zemlje u kojoj se isto takvo nezadovoljstvo kanaliziralo u bljesak združenih talenata. Njemački primjer pokazuje da se iz žabokrečine rađa renesansa samo onda kad su film i filmaši spremni biti opasni i biti neugodni. Njemački film nije gladio, nije lagao, nije uljepšavao stvari ni htio biti ugodan. Nijemci su nerijetko bili ljuti na taj svoj veliki film, a sasvim su ga rijetko gledali. Ljutnja je bila razumljiva, posebno onda kad su filmaši kao heroje mistificirali ubojice tvorničara i fabrikante molotova. I nerazumijevanje je bilo razumljivo, jer je radikalizam sadržaja u njemačkom proljeću išao pod ruku s radikalizmom forme. Ali, bili su to veliki filmovi i o tom nitko nije dvojio. Bili su veliki baš zato što nisu tražili razumijevanje nego reakciju i ljutnju. Izazivali su baštinu očeva, pretresali njemačku prošlost, secirali ekonomski bum i novo konzumističko društvo, pod upitnik stavljali identitet, moral i racio.
Ljudi koji su ih radili razlikovali su se međusobno, i još se razlikuju. Fassbinder je bio socijalni kroničar, gargantuovski gutač priča i likova koje je proizvodio zastrašujuće brzo i slagao u balzakovski ljudski leksikon. Herzog je tankoćutni mistik, slavenski iracionalan i romantično uzbuđen u dodiru s divljinom, primordijalnošću i trećim svijetom. Wenders je bio i ostao salonski redatelj post-68 naraštaja, čovjek koji je film ceste pokušao pretvoriti u filozofski pothvat. Von Trotta je odvažni građanski dramatičar čije se drame odvijaju između dnevne i spavaće sobe, uz negližee i čaše od brušena stakla. Nisu ih zanimale iste stvari, nisu gledali iste filmove, vodili istu politiku ni mislili istu Njemačku. To je još manje vjerojatno da ih je filmska povijest zgurala u isto mjesto i isto vrijeme - vrijeme kad su njemačkim filmom hodali bolji i opasni bogovi, bogovi kuge. (Jurica Pavičić)