Iako je suvremena čileanska kinematografija hrvatskim gledateljima praktički posve nepoznata, što se može zahvaliti činjenicama da ga u izrazito holivudiziranim multipleksima uopće nema, da je na filmskim festivalima rjeđi od endema te da na državnoj dalekovidnici u najboljem slučaju godišnje bude u sitnim noćnim satima prikazan jedan filmski naslov iz „zemlje kontrasta“, kako se u turističkim bedekerima uobičajeno naziva domovinu Pabla Nerude, Gabriele Mistral, Roberta Bolañoa i Antonija Skármete, to ipak ne znači da nema zanimljivih i intrigantnih filmova s oznakom „made in Chile“. Svakako, za međunarodnu uže filmsku i šire kulturnu afirmaciju Čilea zasluge pripadaju i kultnim autorima kakvi su glasoviti scenarist, dramatičar, pisac, pjesnik, strip-scenarist, glumac i pravi duhovni guru Alejandro Jodorowsky, kao i iznimno daroviti redatelj, scenarist i skladatelj Alejandro Amenábar, no u zemlji Isabel Allende i Luisa Sepúlvede brojni talentirani filmaši intenzivno stvaraju atraktivne i nerijetko provokativne naslove koji kod nas, na žalost, uglavnom prolaze nezapaženi. Unatoč tome, upućenijim su filmofilima itekako poznata imena poput Pabla Larraina, među ostalim i autora nagrađivane krimi-drame Tony Manero te za Oscara nominirane i u Cannesu nagrađene povijesne satirične političke drame Ne, ponešto slobodnije ekranizacije hvaljena Skármetina kazališnog komada Referendum, kao i Andrésa Wooda, potpisnika sjajne političke faction drame Machuca i podjednako uspjele biografske glazbene drame Violeta je otišla u raj (Violeta se fue a los cielos), 2012. godine na Sundanceu ovjenčane Velikom nagradom žirija.
O tome da u Čileu nastaju iznadprosječno uspjeli i pozornosti itekako vrijedni naslovi svjedoči i intrigantna drama Prirodne katastrofe (Desastres Naturales) suscenarista i redatelja Bernarda Quesneyja, njegov drugi film nakon zapažene komedije Specijalni efekti (Efectos Especiales) iz 2011. godine. Riječ je o nenametljivo, ali jasno politiziranom djelu prožetu elementima crnog humora i satire, u kojem je u vrijeme nastanka filma 25-godišnji autor baš kao i u spomenutom prvijencu iskazao ne samo stilsku i općenito izvedbenu promišljenost i zrelost, nego i čvrst stav te zavidnu razinu socijalne svijesti i društveno-političkog angažmana. Posrijedi je ostvarenje ujednačenog i vrlo solidnog ritma, konstantnog ironično-satiričnog odmaka podjednako u profiliranju likova i njihovih međuodnosa kao i u stvaranju dramske situacije i gradiranju tenzije, te vješte uporabe crnog humora u svrhu apostrofiranja idejne i značenjske razine cjeline. Uvjetna protagonistica, u biti antagonistica koja pokreće zbivanja i inicira kaos, već je ozbiljno stara nastavnica Raquel, hirovita žena koja kako vidimo u prologu baš i ne drži do pedagoških uzusa, i koja prije kraja godine ušeće u svoj nekadašnji razred te, izbacivši iz njega svoju mladu nasljednicu, kaznama i oštrim metodama rada preuzme vođenje za koje ćemo kasnije doznati da joj je prethodno oduzeto te da je dobila otkaz. O razlozima otkaza ne doznajemo ništa, a i o detaljima njezina odnosa prema učenicima samo naslućujemo i iz toga što će većina razreda ubrzo stati na njezinu stranu. Ona samo želi da ju se ponovo vrati na posao i da vodi isti razred, pred čijim je polaznicima završetak gimnazijskog školovanja i mogući odlazak na fakultet, no koji će se tijekom dana razulariti i posve oteti nadzoru. Autor naraciju povremeno zaustavlja te u jednostavnom ručnom animacijom nadograđenim kadrovima efektno naznačuje protok vremena, a dinamično pripovijedanje dodatno ubrzavaju živi i sočni dijalozi. Idejna razina proširena je mogućnošću šireg političkog tumačenja, osobito kad doznamo da su se slični događaji već jednom odigrali te da ravnateljica pod svaku cijenu želi izbjeći dolazak policije i veći skandal, jer strahuje za sudbinu svoju i svih djelatnika. Razred i škola su društvo u malom, pobuna vodi u revoluciju, a pitanje je jesu li nove i mlađe, ali i etički i u brojnim drugim pitanjima dvojbene snage uvijek dobar i ispravan izbor za bolju budućnost, ili je pak to društvo osuđeno na ponavljanje povijesti.
Elementi satire mogu se detektirati i u humornoj drami Obiteljski praznici (Vacaciones en Familia), drugom dugometražnom projektu čileanskog redatelja Ricarda Carrasca. Storiju o nevoljama obitelji Arteaga iz Santiaga, čiji članovi pred najbližim susjedima taje istinu o očevoj poslovnoj i financijskoj propasti te glume odlazak na jednomjesečno ljetovanje u Brazil, dok će zapravo taj mjesec provesti zatvoreni u kući uz svjetlost voštanica i s gomilanjem smeća te očekivanom eskalacijom međusobnih razmirica ali i demonstracijom ljubavi, scenarist Rodrigo Antonio Norero i redatelj Carrasco grade neprestanim prožimanjem komedije situacije i karaktera sa socijalnom satirom, uz povremeno oslanjanje na burlesku i apsurd, osobito u podzapletu sa znatiželjnom susjedom koja svako malo biva privučena bukom i svjetlima te im dodatno otežava situaciju. Satira je pritom namjerno podigrana i dosta suptilna, što joj ne umanjuje značaj, a naglasak je na ironiziranju i komičnom prenaglašavanju karakternih osobina i tipičnih obilježja obiteljskih odnosa, od međugeneracijskog jaza do ponovnog buđenja uslijed svakodnevice zamrlih osjećaja. Obiteljski praznici jednostavan su i zabavan, altruističan i duhovit mali film sa srcem. (Josip Grozdanić)