Apokaliptično finale Melankolije dokazalo je da nakon kataklizme započinje novi život. Barem za njena autora. Planete su se sudarile i nitko nije preživio. Osim von Triera koji je ostao sam na svijetu. Jer za von Triera kao da postoje dva entiteta: svijet i Ja. S time da je jedan u stanju razoriti drugog. U von Trierovu slučaju, svijet je uvijek bio lošije sreće. No njemu je dužina (filma) jako bitna, pa je s Nimfomankom pristao na ono što je učinio Tarantino s Kill Billom. Tamo gdje Tarantino prekida osvetnički pohod Nevjeste koji se nastavlja u Kill Billu 2, gdje će ona potamaniti preostale face s liste, tako se u von Triera prekida Joein pohod koji će se nastaviti u Nimfomanki 2. Združuje ih glumica Uma Thurman koja sada portretira ispranu ženu Joeina bivšeg ljubavnika. No, nakon odgledana prvog dijela Nimfomanke dogodio nam se stanoviti coitus interruptus. Snošaj je prekinut da bi se mogao nastaviti u drugom dijelu.
Integralna verzija Nimfomanke traje 5 i pol sati i prikazana je na Berlinaleu. Prema informacijama iz njene press knjižice, von Trier je donio krajnje pragmatičnu odluku da film razlomi u dva skraćena dijela kako bi 'stvorio koheziju između različitih distribucijskih strategija'. Sve to ostaje na nivou lukavog marketinškog trika, da bi se čitav hype nabrijao serijom postera na kojima su njegovi akteri snimljeni u orgazmičnim pozama, plus konceptualni teaser, iako su prema izjavi producentice Louise Vesth, 'izbačene scene najeksplicitnijih krupnih planova genitalija'. Ipak, ono što iznenađuje u filmu je von Trierov podrugljivi prosede, često na granici ironična zezanja i to je dobra vijest jer se do sada prema eksplicitnoj frontalnosti odnosio puno serioznije ali i pompoznije, ne računajući na sumanute Idiote. No, nimfomanija odnosno 'seksualna ovisnost' kako to u filmu kaže psihoterapeutkinja, koja odvaja Joe od svijeta, zrcali se ne samo u njenoj usamljenosti već i u usamljenosti samog autora i njegovoj mizantropiji.
Ono što smo vidjeli u prvom dijelu u kojem Joe rastvara uz šalicu čaja detaljni katalog svojih ljubavnika pred spasiteljem Seligmanom ('Bit će to duga i moralna ispovijest', navodi ona), balada je o izgubljenu raju djetinjstva i puberteta kao perioda iz kojeg izranjaju prvi tragovi moći i destrukcije (Jerome je taj koji seksu pristupa na isti mehanički način kao i prema vlastitom motociklu). Seks je sirov ali sniman s određene distance, negdje na pola puta između zlobe i podrugljivosti, ali daleko od 'šokantne' paganske razuzdanosti kakvu su mediji najavljivali, sveden na igru kolaža, asocijacija, odbacivanja i ironičnih multiplikacija (Stacy Martin koja portretira Joe u teen fazi naprosto je začudna u svojoj nadrealnoj ljepoti). No, čak i kad autorovo Ja pobijedi, svijet s kojim se on suočava je posve apstraktan, hladan i misteriozan.
'The erotic is about saying yes', kaže Joe u filmu. Ali Charlotte Gainsbourg daje von Trierovoj genezi posve novu dimenziju. Ona više nije zatočenica vlastite martirologije, već u njenim likovima ima nešto emotivno, bilo da izranja iz magle (Antikrist), bilo da je okupana mjesečinom (Melankolija) ili ulazi u vorteks erosa (Nimfomanka). S Gainsbourg, von Trierov narcisoidni Ja dobiva gotovo metafizičku dimenziju. Iako će je on natjerati da u najranijoj levitirajućoj dobi prihvati vlastitu seksualnost kao jedini način komuniciranja s Drugim, Molotovljevim koktelima pali automobile, odlazi na terapeutske seanse za ovisnike o seksu, sudjeluje u seksualnim seansama s obdarenim Afrikancima i upušta se u sado-mazo eksperimente, pri čemu neke od tih seansi graniče s komičnim i burlesknim. No Joe je jača od filma. Iako u toj snazi ima nečeg negativnog. Zato će je von Trier naposljetku natjerati da preda oružje, zagasi svjetlo i u tami filmskog kadra prigrli Hendrixa. Hey Joe, where you goin' with that gun in your hand? (Dragan Rubeša)