Eduard Galić plodan je hrvatski filmski autor širokog raspona djelovanja. U njegov opus ubrajaju se dugometražni i kratkometražni igrani filmovi, dokumentarni filmovi te brojne TV-drame, TV-serije, televizijski dokumentarci, emisije i prijenosi koje je radio za vrijeme stalnog zaposlenja na Televiziji Zagreb, odnosno, Hrvatskoj televiziji. Jedini njegov „pravi“ cjelovečernji igrani film jesu Crne ptice (osamdesetih prošloga stoljeća režirao je igrane filmove Horvatov izbor i Svetozar Marković, koji su bili dugometražne prilagodbe njegovih TV-serija, a 1995. je režirao film na granici dugog i srednjeg metra Olovna pričest). Crne ptice (1967.) rezultat su rada pretežito hrvatske autorske ekipe i slovenske producentske kuće Viba film. Zbog toga je Hrvatska kinoteka Hrvatskog državnog arhiva inicirala, a Slovenski filmski arhiv pri Arhivu Republike Slovenije spremno prihvatio ideju o zajedničkoj digitalnoj restauraciji Galićevog filma. Proces restauracije predstavit će nam njeni voditelji nakon projekcije filma u sklopu Dana Slovenskog filmskog arhiva, a na istoj tribini publici će biti predstavljen i autor filma.

Crne ptice vrlo su dobar film koji je, radi velike konkurencije uglednih jugoslavenskih naslova na Pulskom filmskom festivalu 1967. (Sakupljači perja, Breza, Buđenje pacova, Jutro, Protest), u vrijeme premijere prošao prilično nezapaženo. Ni kasnije nije imao bolju sudbinu, a filmski kritičar Damir Radić u katalogu zagrebačkog Subversive Film Festivala iz 2010. pronicljivo tvrdi da u sveopćoj dominaciji teorije autora jednom individualnom djelu jednog manje poznatog autora teško može biti prepoznata vrijednost. Upravo na tom festivalu Crne ptice uvrštene su u veliku retrospektivu jugoslavenskog filma, a zagrebačko i ljubljansko (6. travnja 2013.) predstavljanje restaurirane kopije filma može bit će još jedan korak u revalorizaciji Galićevog dragocjenog ostvarenja.

Crne ptice su ratni film u kojem su tek marginalno prisutni ili čak nepostojeći ideološki naglasci, melodramatski akcenti i individualna psihologizacija. Radi se o naturalističkom, „faktografskom“ prikazu bijega partizana, sličnome u mnogočemu drugoj epizodi omnibusa Aleksandra Petrovića Tri. To je film o kolektivu, ali ne u stilu poslijeratnih jugoslavenskih filmova o trijumfu narodno-oslobodilačke borbe, već film o ratu i općeljudskim reakcijama na stresnu, ratnu situaciju. One sežu od hrabrosti do kukavičluka, mudrosti do gluposti, opijenosti ratom do nezainteresiranosti za njega. Crne ptice su istovremeno film sumorne poetske ljepote, ambijentiran u otežaloj atmosferi močvare i film uokviren modernističkim meta-komentarom očiju koje promatraju radnju.

Iz Galićevog bogatog dokumentarnog filmskog opusa, koji se čuva u Hrvatskoj kinoteci, uobličen je, u suradnji s autorom, program koji se sastoji od nekoliko autorovih dokumentaraca. Izabrani su po tematskoj i stilskoj sličnosti te važnosti u kontekstu hrvatske kinematografije. Dokumentarci Sunt lacrimae rerum (1965.), Predvečerje (1966.), Klesari (1968.) i Quorum (1988.) bave se kamenim građevinama Jadrana (posebice arhitekturom Istre i autorovog rodnog grada Trogira) te motivima trajnosti i prolaznosti. Slično kao Crne ptice, ti su dokumentarci šutljivi i zanemaruju ljudske individue. Oni se koncentriraju na kamen i njegovu ljepotu, pogotovo film Klesari, u kojem se, uz sjajnu kameru Oktavijana Miletića, prikazuju detalji renesansne arhitekture kroz igru prirodne i umjetne rasvjete. Ovi klasici dokumentarnog filma, pogotovo filmovi Sunt lacrimae rerum (1965.) i Predvečerje (1966.), ukazuju na činjenicu da čak ni umjetnička djela nisu vječna, a kamoli ljudski život koji tako brzo prolazi. Ljudi u tim dokumentarcima samo su primjerci sveprisutne prolaznosti.

Prva tri filma izraziti su poetski dokumentarci u kojima je usredotočenost na slikovno-zvukovne asocijacije i doživljaje nauštrb informacije tolika da bi ih mogli nazvati eksperimentalnim dokumentarcima. Napravljeni 1960-ih u vremenu legitimizacije modernizma u hrvatskom i jugoslavenskom filmu čine, uz dokumentarce Ante Babaje, najradikalniji modernistički doprinos hrvatskom dokumentarnom filmu. Zadnji film Quorum primjer je činjenice da se Eduard Galić ni u svojim kasnijim, znatno klasičnijim dokumentarcima, nije odrekao poetskog komentara i eksperimentiranja. (Juraj Kukoč, filmski arhivist)