Mihailo Lalić najznačajniji je crnogorski romanopisac koji je i u domovini, nakon svojevrsna potiskivanja u drugi plan, u potpunosti revaloriziran tek o stotoj obljetnici rođenja kada je i Crnogorska kinoteka izradila nove kopije filmova snimljenih prema njegovim romanima



U prvim godinama nakon raspada Jugoslavije tamo nisu bila popularna djela koja su govorila o zločinima četnika (kako srpskih, tako i crnogorskih) tijekom Drugog svjetskog rata, iako je Lalić pisao i o zlodjelima muslimanske milicije i balista, a i zločinima partizana kojima je i sam pripadao. Rođen u malom crnogorskom selu Trepča u siromašnoj seljačkoj obitelji, Lalić je do škole morao pješačiti kilometrima, a kada je 1933. došao u Beograd studirati pravo morao je zarađivati za život, pa se tako počeo baviti novinarstvom, a potom i objavljivati prve književne radove u novinama i časopisima, te držati predavanja o marksizmu zbog čega se prvi put našao u zatvoru. Na početku rata 1941. vraća se u Crnu Goru i od početka sudjeluje u partizanskoj borbi. No, sredinom 1942. gubi vezu sa svojom jedinicom, pa ga zarobljavaju četnici i smještaju u zatvor u Kolašinu, a potom šalju u logor na beogradskom Sajmištu, a odatle u logor u Grčkoj iz kojeg bježi 1944. i pridružuje se grčkim partizanima. Potkraj te godine konačno se vraća u Crnu Goru.

Iako se zbog tog njegova angažmana nakon pada socijalizma Lalića olako etiketiralo kao pisca odana bivšem sustavu i zagovornika komunističkih ideja, njegovi iznimno vrijedni romani mnogo su složeniji i nerijetko nisu nailazili na odobravanje socijalističkih moćnika. On se prvenstveno bavi tragikom Drugog svjetskog rata na tlu Crne Gore, gdje se u međusobnim sukobima, podjelama i zločinima gube dotadašnji nacionalni ideali, a novi koje bi trebali donijeti partizani ne uspijevaju zaživjeti, jer i oni u grozotama rata gube vjeru u vrijednosti zbog kojih su krenuli u rat. I dok su strahote rata iznimno dojmljiv okvir Lalićevih romana njegova je pozornost okrenuta prema psihičkim procesima, onome što se zbiva u glavama pojedinaca (prvenstveno partizana) kada zbog grozota i bezizlaznosti počinju i sami gubiti ljudskost, pa zbog toga često koristi postupak unutrašnjeg monologa kojemu je teško naći primjeren filmski postupak. To čini iznimno teškom ekranizaciju njegovih kompleksnih djela koja su daleko od idealizacije ideologije i bave se prvenstveno silnim naporom da bi se preživjelo pod bilo koju cijenu.

Prvi se takvog iznimno zahtjevnog filmovanja 1968. prihvatio Zdravko Velimirović (1930. – 2005.), redatelj cijenjen ponajviše po filmskim adaptacijama značajnih književnih djela. On je odabrao najcjenjeniji i najsloženiji Lalićev roman Lelejska gora (1957., druga verzija 1962.), o studentu koji polazi pun ideala u partizansku borbu, ali ostajući sam postaje podložan svim mogućim psihičkim pritiscima, pa čak i halucinacijama. Redatelj je uspio ostvariti sugestivnu atmosferu u prikazu onoga što se protagonistu zbiva i pregledno uobličiti fabulu, ali ipak nije u potpunosti našao način u prikazivanju psihičkih procesa koja Lalić književnim postupkom ostvaruje iznimno dojmljivo.

Godine 1973. Radomir Šaranović (1937. – 2001.) koji je do tada snimio nekoliko vrlo uspjelih kratkih filmova, a imao uspjeha i kao kazališni redatelj, kao svoj cjelovečernji prvijenac realizira u koprodukciji sa SSSR-om (Studio Dovženko iz Kijeva) ekranizaciju prvog Lalićeva romana Svadba (1950.) o sudbinama zatvorenika zatvora u Kolašinu. Šaranović nije baš uvijek našao pravi način prenošenja književnosti na film, posebice u scenama u kojima se o mnogim prijelomnim trenucima u odnosu čovjeka prema ratu priča u statičnim kadrovima umjesto filmovanja dramatičnih zbivanja. Ipak u sekvencama u kojima dominira sjajni tumač glavne uloge Dragomir Bojanić – Gidra i u akcijskom prikazu potresnog završetka ima sretnog iznalaženja pravog filmskog izraza.

Daleko najuspješnija ekranizacija Lalićeve proze je Hajka (1977.) u režiji jednog od najznačajnijih srpskih filmskih autora Živojina Pavlovića (1933. – 1998.) prema istoimenom romanu objavljenom 1960. I ovdje je radnja vezana za početak Drugog svjetskog rata u Crnoj Gori i preživjele borce na prijevaru uništenog partizanskog odreda koji se najprije žele sakriti da bi tako sačekali proljeće i tada pokrenuli veće akcije. Međutim, kada saznaju da četnici kreću u napad na Vrhovni štab u Bosni, kreću s diverzantskim akcijama, iako im je jasno da su male šanse za vojni uspjeh, a i za njihovo preživljavanje. Pavlović dojmljivo na ekran prenosi Lalićev odnos prema ljudima s jedne i druge zaraćene strane, bez crno-bijelih pojednostavljenja i tako gradi vrlo složene likove. I kod partizana ima slabosti, neodlučnosti i straha, tako da su daleko od idealizirane slike heroja, ali njihov izbor da do kraja prožive izabranu tešku sudbinu ipak izaziva poštovanje. Kod njihovih neprijatelja je moguće razumjeti motive koji su doveli do svrstavanja na suprotnu stranu, ali je nijansirano prikazano kako ih njihove odluke postupno vode do zločina i potpune dehumanizacije. Pavlović tako ostvaruje iznimno dojmljive prizore četničkog nasilja, a te scene kao i prizori smrti nose poseban emocionalni naboj koji pokazuje koliko redatelj cijeni ljudski život. Pavlović pokazuje i veliko umijeće režije u detaljnom i vrlo preciznom filmovanju svakog pojedinog kadra kao i u stvaranju likova koje se pamti u suradnji s impresivnom glumačkom ekipom u kojoj posebno briljira Rade Šerbedžija uz vrlo uvjerljive partnere Pavla Vujisića, Lazara Ristovskog, Mikija Manojlovića, Boru Begovića i Nizozemku Barbaru Nielsen kojima su znatno pomogli i vrsni tumači manjih epizoda među kojima su se našla i velika imena Jovan Janičijević - Burduš, Bata Živojinović, Petar Kralj, Ljuba Tadić, Zaim Muzaferija i Zvonko Lepetić. (Tomislav Kurelec)